Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - kolovoz 2006
srijeda, kolovoz 30, 2006
Misleći da će ga predsjednik poslušati i pažljivije birati svoje suradnike, Miroslav Rožić, izašao je sa izjavom da su oko Đapića same ulizice. Ne znam da li se Rožić želio ulizati Đapiću tom izjavom ili ne, no postigao je potpuno suprotan efekat. Izgubio je mjesto Predsjednika saborskog kluba HSP-a te mjesto predsjednika Gradske organizacije

HSP-a u Zagrebu. O demokratskom karatkeru te stranke to puno govori jer Rožića nije smijenio klub zastupnika ni gradska organizacija nego ga je sa tih funkcija smjenio predsjednik stranke, što jasno dokazuje da HSP nije demokratska stranka nego ima diktatora koji smjenjuje i postavlja na stranačke funkcije kako god on želi... Rožić i svi ostali HSP-ovci sada su valjda izvukli pouku da ako hoće živjeti na visokim državnim plačama ne smiju pričati niti jednu jedinu riječ protiv svog predsjednika. Drugi puta kada Rožić izjavi ovako nešto bogohulno protiv Boga-Đapića (a ja mislim da nema muda ponovno tako nešto reći) izletit će iz stranke i još će mu nakalemit poneku aferu da ga diskreditiraju do kraja... Živjelo slobodno demokratsko hrvatsko društvo i državotvorna desnica!

 
maroon @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 29, 2006

Prvi podatak kojim ću opisati problem AIDS-a u Africi je brojka od 12 milijuna siročadi sa tim virusom na tome prostoru. Crna procjena je da će za deset godina ta brojka narasti na 40 milijuna djece koja će biti bez roditelja i koja će se morati nositi sa tom bolešču potpuno sama. To se može spriječiti ako se netko tko može utjecati na takve stvari malo potrudi. Problem koji je ustanovljen u svijetu i koji je tragičan u smislu nastavka širenja ove opake bolesti je taj da većina mladih, u zemljama u kojima je bolest već došla na razinu pandemije, ne zna kako se od nje zaštiti. Broj preminulih od AIDS-a u 2005. godini je 3,1 milijun duša u cijelom svijetu od čega je 570 000 djece.

 Najveći problem se nazire u Supsaharskoj Africi gdje živi 25 milijona ljudi sa virusom HIV-a, a to je dvije trećine svih HIV pozitivnih u svijetu. Čak 77% žena zaraženih HIV-om živi na tome prostoru. Procjena je da je u toj regiji u 2005. godini preminulo 2,4 milijuna (2,1 - 2,7 milijuna) osoba od popratnih bolesti koje uzrokuje HIV, dok je novih 3,2 milijuna (2,8 – 3,9 milijuna) zaraženo HIV-om.

Raširenost AIDS-a u Africi
                   Raširenost AIDS-a u Africi

Razlozi ovakvog stanja u kojem se nalazi ova regija su mnogobrojni... Afričke gospodarske prilike su vrlo teške, no postoji bitna razlika u odnosu između Sjeverne Afrike, koja je bliža Europi pa time i razvijenija i Afrike južno od Sahare koja je potpuno zapuštena gospodarski. Gospodarstvo je zapušeno jednostavnom logikom tržišta, Afrika nudi jeftine sirovine Zapadu, a Afrika ne može kupovati skupe Zapadne gotove proizvode i to je dovelo do zaduživanja država i do toga je od 20 najsiromašniji država njih osamnaest nalazi u Africi s BDP-om manjim od 300 $. Veliki porast broja stanovnika, sa 266 milijuna stanovnika koliko je bilo 1960. do 820 milijuna koliko ih ima danas, donio je i glad i ostale probleme koje Afrika sama neće moći rješiti. Ratni sukobi, glad i bolesti problemi su koji Afriku prate i ako se stanje svjetske politike ne promjeni pratit će je još dugo vremena.

maroon @ 01:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 28, 2006
Potaknut revolucionarnim duhom blogera pokrečem kratku anketu sa ključnim pitanjem: Kako bi ta revolucija izgledala?

1. Cilj revolucije?
2. Način borbe?
3. Tko bi bio prihvatljiv za sudjelovanje u revoluciji?
4. Ideologija revolucije?
5. Kako zamišljate društvo nakon revolucije?

Ja mislim da je ovo dovoljno pitanja, a vi odgovarajte... Ako imate prijedloga za još pitanja, predložite i uvrstiti ću ona koja mi se sviđaju!



Budući da je prošla jedna noć i nitko nije ostavio konstruktivne odgovore na moja pitanja, ja ću pokušati ukratko odgovoriti:
1. Ukidanje liberalne demokracije i kapitalizma te uspostava anarhije.
2. Okupljanje radništva i direktna akcija toga masovnog radništva protiv države.
3. Radništvo i svatko tko želi živjeti u anarhiji.
4. Pozivanje na potpunu slobodu pojedinca u kolektivu koji njemu najviše paše, bez autoriteta... Uspostava potpuno demokratskog društva bez povlaštenih klasa i upravljačkih autoriteta...
5. Kao svijet pun slobode i razumijevanja temeljen na povjerenju u pojedinca i njegovu želju za slobodnom drugog pojedinca... Bez nasilja i prisile od strane povlaštenih i vlasti koja više neće postojati...
maroon @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 27, 2006

Proganjaju me sjene nekih davnih trenutaka. Kroz noćna razmišljanja tiho se ušuljaju u moje snove i podsjećaju na neke trenutke. Na neke osjećaje, događaje, strasti. I uvijek isponova pronađu neki novi kontekst meni nerazumljiv. U tim davnim danima nisam osjećao te trenutke kao što ih osjećam sada filtrirane kroz moju maštu. Vječno uljepšavanje onoga već viđenog i proživljenog. Uznemiren od ljepše povijesti želim krenuti dalje i ne ponavljati njezine zablude i greške. No ona, kao moj pratitelj, stalno podsjeća kroz snove.

 Taj rat se nastavlja i ruši želju za novim iskustvima koje ću žaliti u nekim budućim vremenima. Da li je budućnost negdje zapisana, a mi je ne možemo mjenjati svojim postupcima ili je kreiramo na onaj način koji mi to želimo? Lakše je vjerovati u zapisanu budućnost jer tada skidamo breme odgovornosti sa svojih leđa i prosljeđujemo je Onome koji ju je zapisao takvu kakva je. Ima li smisla proživljavati život koji nam je nametnut odnekud i gdje je naša sloboda djelovanja i mjenjanja, stvaranja novih svjetova? Stvaram vječnu zbrku u kojoj red nije opcija koja se bira... Red je pojednostavljivanje složenoga, a komplicirano mora ostati komplicirano jer je ono samo po sebi takvo... Samo budala može vjerovati u jednostavnost. Samo luđak može željeti nejasno... Kao i uvijek, smisao treba tražiti u bijegu...

maroon @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 26, 2006

Mračna spoznaja istine. Pojedinac u borbi protiv svijeta željan stvaranja kolektiviteta isponova umire u nastojanjima. Nedostojan svoje borbe i njezinih ciljeva gubi bitke jednu za drugom i sizifovski nastavlja rat. Rat koji je i prije samog početka izgubljen. Žrtve njegovih ruku ne postoje, on je jedina žrtva svojih megalomanskih nastojanja. Bratstvo ljudi je Isusova podvala... On je to tražio i završio na križu. Kao žrtva bolesne ambicije u kojoj bi čovjek trebao biti solidarno biće sa drugim čovjekom. No, čovjek zaista ne poznaje kolektiv kao svoju realnost. On se sam rađa i iz toga svog rasta postaje, za sebe, jedina objektivna stvar. Jedino on postoji u svojem nastojanjima za boljim. On poznaje samo svoju bol, samo svoje osjećaje i samo svoje patnje dok su patnje drugih stvar činjenice, a ne osjećaja. Pokoja suza za sudbinom drugog je samo molitva da se ta sudbina ne ponovi uplakanome... On plače samo za sebe, da bi njemu bilo lakše, ne plače za drugog...

 
Postoji Stvoritelj koji stvara gomilu Uništavatelja. Što kada Stvoritelja ubije njegova vlastita kreacija i kada Stvoritelj nestane, a ostane gomila Uništavatelja? Pratimo tokove bijede, gladi i ne razumijemo njihovu bit. Što je bit gladi? Nebriga za Drugog je njezina bit. Neosjećanje Drugog kao rezultat nam donosi njegov kraj u vidu smrti. Možda je smrt za toga spas od života u kojem osjeća samo hladnu dušu skupina pojedinaca. Na kraju čemo pokopati patnika da ne bi gledali odvaran prizor propadanja ljudskog tijela... Propadanje ljudskog duha gledamo sa guštom i likujemo nad tim činom... Osjećamo se jakima kada vidimo tuđe propadanje jer su roditelji nas učinili vukovima koje ne propadaju lako. Mi smo jaki, a patnici neka prigle svoju patničku sudbinu i ne mješaju se sa nama, nadvrstom sretnika.    

maroon @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 25, 2006


... dug je put do vječnosti
i mi ga prelazimo šutke i u miru...


                                           Branimir Štulić
maroon @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 24, 2006
Novi potez neoliberalne vladavine Ive Sanadera je tzv. "giljotina propisa" ili kako su hrvatski vlastodršci nazvali "hitrorez". Vlada u želji da Hrvatska postane prava zemlja trećeg svijeta, koja svojim kapitalom i znanjem neće proizvoditi ništa, namjerava olakšati strana ulaganja stranim kapitalistima koji će onda u Hrvatskoj vidjeti jeftinu radnu snagu i jeftine sirovine za njihove skupe gotove proizvode koje hrvatski radnik, naravno, neće moći kupiti. Hrvatska se izuzetno pomogla stranim ulaganjima u nju pa sada strane banke nabijaju dug i hrvatskim građanima i Hrvatskoj u cjelosti. Domaću je proizvodnju već uništila stranka Ive Sanadera u njezinoj vladavini devedesetih, a sada slijedi druga faza stvaranja nove buržoazije u Hrvata. Na kraju toga procesa u Hrvatskoj će radnici raditi za strane poslodavce, a hrvatski ih zakoni neće štititi jer ako neka Vlada pokuša zaštiti radnike onda će stranci zaključiti da im tu nije pogodno mjesto za proizvodnju. Jedini je pravi put jaka domaća proizvodnja s naglaskom na radničkom dioničarstvu gdje će sami radnici biti vlasnici tvornica.

Nakon svih ovih ukidanja državne regulative možemo očekivati ubrzanu privatizaciju državnog vlasništva što, naravno, neće završiti samo sa Inom nego će se nastaviti i ostalim dijelom energetskog sektora i ostalim resursima koje još uvijek naša država posjeduje. Niti jedna Vlada do sada nije bila sposobna vladati kao ona koja se brine za građane pa je smanjenje opsega vladanja u gospodarskom sektoru san svakog političara kod nas. Kada više neće moći utjecati na gospodarski sektor onda ih nitko neće moći niti kriviti za siromaštvo radništva i njegovu potlačenost. Oni će se uspješno vaditi na to da na taj sektor ne mogu utjecati jer je to dio privatne sfere. Oni će se brinuti o svojim primanjima i o tome da se Hrvati previše ne bune stranim investitorima. Za to je potrebna jaka policija i vojska pa će i to razvijati, a ulazak u NATO je vrlo bitna karika toga lanca. Kada će naše snage biti u NATO-u onda će teško biti izbaciti stranog ulagača koji krši prava radnika jer će ga njegova vojska kroz Savez štititi.

Neka hitrorez radništva počne...    
maroon @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 23, 2006
U moru novih blogova, ovih dana sam pronašao vrlo zanimljiv blog "Zemlja Oz" koji trebaju čitati svi oni koji promišljaju socijalizam i žele solidarnost u svijetu. Jako zanimljivi tekstovi i lijevo promišljanje svijeta... Toga na blogu nikad dosta, pa posjetite i komentirajte...
maroon @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Dokaz da su Izraelci pretjerali u ratu protiv Hezbolaha danas smo dobili od ugledne svjetske organizacije Amnesty International koja je Izrael optužila za ratni zločin zbog promišljenog uništavanja civilne infrastrukture. (današnja vijest na Index-u) Na mome je blogu često bila rasprava tko je terorist, a tko nije i ja sam već davno zaključio da su Izrael i SAD države koje se služe državnim terorizmom, tj. kada im nešto ne paše u političkim prilikama neke zemlje oni napadnu svojom velikom vojnom moći i onda tim zemljama nametnu svoje uvijete njihova življenja.

Nadam se da će Vijeće sigurnosti UN-a reagirati na ovu ocijenu AI-a i predložiti sankcije za Izrael i optužiti Izrael za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nadam se da će pravda koju zaslužuju Libanonci biti zadovoljena i da će poneki Izraelski general koji je naredio pretjerano bombardiranje civilnih ciljeva završiti u zatvoru sa optužbom za ratni zločin. Da postoji pravda i jednaki kriteriji za sve onda bi se ove moje želje ostvarile, ali ne postoji nikakva šansa da svijet kazni Izrael zato što je svijet mirno gledao mjesec dana kako Izrael bombardira civile. I svijetski političari nisu željeli postići rezoluciju VS-a UN-a dok Izrael ne ostvari svoj cilj, a američka državna tajnica Rice je to otvoreno i rekla... Moj je prijedlog kažnjavanje Izraela zbog brutalnosti prema civilima u Libanonu...
maroon @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 21, 2006
Kako američki način života u najidealiziranijoj formi možeš prodati ostatku svijeta najbolje prikazuju te dvije prijateljice, koje su ujedno i majka i kćer. One su cool, one su liberalne, slobodoumne i sve drugo što je super... Dok malo ne zagrebemo po površini. Rory sluša rock glazbu, ali nikad oko nje nisam vidio alkohol, cigarete i druge opijate za koje svi znamo da idu uz to, a nikad nisam vidio niti neku njezinu frendicu koja je približna tome načinu života. Malu Korejanku ne možemo u to ubrajati, jer je ona prikazana u svrhu asimilacije manjinskih skupina SAD-a u njihov konzumeristički način života. To se dokazuje stalnim ismijavanjem kulture njezine obitelji, a uzdizanjem slobodoljublja nam američkog.

U dio koji ide prema konzervativizmu u SAD-u ubraja se maleno mjesto u kojem oni žive, a ne može postojati nigdje. Svi su jako složni, svi sve vole na neki neobjašnjivo simpatičan način, a i kada se svađaju to rade tako da je nama sve to cool. Baka i deda Gilmore spadaju u kategoriju konzervativizma koji kćer i unuka s vremena na vrijeme ismijavaju, ali i često vrlo dobro koriste. Na Yale je unuka otišla ne zbog nagovora njezinog djeda, ali ipak pod utjecajem i željom za nastavkom tradicije obitelji. I na tom Yale-u se zaljubila u dečka koji je slučajno jako bogat i nastavlja obiteljsku tradiciju svojim djelima mada u njezinoj retorici ima mnogo toga što se protivi takvom načinu života.

Njima nikada ne fali novaca, ne događaju se elementarne nepogode, nitko ne umire, nema kriminala, nisam vidio nikoga tko prosi u tome gradu, nisam vidio zgužvane stare ljude, nisam vidio zločestu malu djecu, nisam vidio da Rory ima problema sa nekim ispitom, nisam vidio samoubojstvo. U biti, u toj seriji ne postoji niti jedan pravi problem kojim bi se likovi bavili, pa onda od svojih malih problemčića stvaraju dugačke filozofije... Mi pušimo taj način života. Zaista bi bilo odlično da živimo kao one, no američko društvo nikome ne nudi takve uvjete života. Niti jedno stvoreno društvo ne nudi takve uvjete života... Ispod Gilmorica napišimo oznaku:"CRTANI FILM", jer to ta serija zapravo i je, TOM i JERRY samo sa manje trčkaranja po kući...
maroon @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Funkcioniranje države i državnog aparata najbolje je opisivati u primjerima, jer nam u teoriji pričaju da je demokratski sustav institucija najbolji mogući iz mase razloga, pa nam nabrajaju lijepe riječi tipa pravednost, jednakost, volja većine i te gluposti. Nakon dilera iz Vele Luke koji je mirno dilao i imao na desetke kaznenih prijava, danas smo saznali da je Elvis Tahirović (koji je 2001. godine brutalno, na zebri, zgazio 11-godišnju djevojčicu) jučer bježao policiji u, možda, ukradenom autu i divljao po cesti te srušio par stupova. Tahirović je ponosni vlasnik 68 teških delikata i ovaj je vikend pušten iz zatvora na kratki odmor.  Povijest takvih vikend-odmora je tragična od doba Srđana Mlađana kojega su na vikend puštali da bi mogao ubijati. Ta puštanja se opravdavaju time da je teško stalno biti u zatvoru i da i zatvorenici moraju malo na slobodu.

Ubijanje, ganjanje autima, dilanje i druge stvari zatvorenicima nedostaju i u svrhu zadovoljenja njihovih potreba zatvori ih moraju puštati na vikend. Kod slučaja Mlađan netko je čak kao razlog spomenuo eksperiment u kojem se trebalo vidjeti kako će Mlađan reagirati na slobodnu okolinu. Vrlo zrelo, ajmo pustiti gladnog lava iz zoološkog vrta da vidimo kako će se snači u urbanoj okolini grada Zagreba. Nadam se da sam vam dovoljno objasnio funkcioniranje države što se tiče pravosudnog sustava i da više nitko ne treba vjerovati da vas država štiti od bilo čega, pa ni od ubojica... A gospodarski kriminal nisam ni spomenuo...
maroon @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 20, 2006
Od ovoga trenutka ovo je službena stranica nevladine udruge HDLO...
maroon @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 0
Znate li da je Hrvatska jedina zemlja na kugli zemaljskoj kojoj je glavna grana gospodarstva turizam? no, dobro, sad i to znate... Sve turiste treba, pod hitno, izbaciti iz Hrvatske iz nekoliko tisuća razloga!

Prvi i najvažniji je taj što oni donesu novac, a naša ga Vlada onda bezveze potroši na ceste koje služe samo turistima, jer Hrvati (to pleme koje je ovdje došlo u 7. stoljeću i izbacilo ono pleme koje je tu bilo prije) nemaju para za plačati cestarinu. Pa se onda naši bogataši koji imaju za cestarinu moraju voziti u gužvi od 10 kilometara pred sv. Rokom. Zbog naših bi bogataša trebali izbaciti turiste jer im oni zauzmu najbolja mjesta u našim predivnim hotelima i dižu im cijene istih. Da nema stranih, bogatih turista hoteli bi bili jeftiiji za naše (poštene i dobre Katolike) domaće  turiste.

Strani turisti pretvaraju naša mala i pitoma, pitoreskna te nadasve topla obalna mjesta u Sodomu i Gomoru. Sav taj prosvjećeni hedonizam gdje stranca treba tetošiti i paziti da mu ništa ne fali ruši domaći sustav vrijednosti jer onda i domaći turisti (za puno manju lovu) očekuju jednaki tretman... E, ne može to tako... Pa onda svi ti stranci šire pošasti pedofilije, nekrofilije, homoseksualizam, glasno slušanje glazbe, uživanje u opojnim i drugim drogama i slične stvari... Ne žele ići na misu nedjeljom i slušati o ljubavi između muškarca i žene, a onda ponosno tutnuti u škrabicu 100 eura. To ne žele, a hodati oskudno odjeveni ispred svetih mjesta i bogomolja žele.

Zamislite ovo, oni ne žele naučiti hrvatski jezik prije nego dođu na "sveto tlo hrvatsko". Mi bi, kao, trebali znati njihove jezike. A za to bi se Hrvati trebali obrazovati. E, a mi se obrazovati ne želimo jer je biti neobrazovan i nekritičan dio naše kulture. Obrazovani moraju biti naši svečenici i time smo mi zadovoljni, oni nas vode tamo gdje nas voditi treba. Ravno u raj...

Molim sve turiste, koji su naučili hrvatski pa ovaj tekst mogu pročitati, neka napuste našu zemlju u najkraćem mogućem roku jer će u protivnom biti istjerani od razjarene horde branitelja naših vrijednosti! To je za vaše dobro, ne za moje...


maroon @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 19, 2006
Slovenci su se zabrinuli da populacija medvjeda ne premaši broj stanovnika Slovenije i odlučili pokokati određenu brojku tih medvjeda... Europska unija se snažno usprotivila tome zoocidu koji dragi nam susjedi žele izvršiti. A, slovenska poljoprivreda pati zbog tih velikih napasnika; jedu stoku, plaše ljude, ulaze u gradove, naganjaju slovenske domačice kada idu iz dučana... U biti, naša slovenska braća se boje da ti medvjedi ne bi zatražili državljanstvo i postali nacionalna manjina, pa će onda slovenska Vlada (takva-kakva je) ponovno morati brisati stanovnike iz evidencije.

Njemački građani su se posebno pobunili protiv te slovenske odluke, jer je njihova premjerka strastveni obožavatelj tih divnih, dlakavih, velikih... Životinja. Jedino je medvjed i može voljeti takvu blesavu pa i ona voli njih. A i želi se prikazati humanom, što joj ne uspijeva u političkim potezima koji se tiču ljudi, pa se okomila da svom snagom štiti slovenske medvjede. Da nešto slučajno napada njemačkog seljaka oni bi to već davno potamanili, ali na nekome moraju pokazati i svoj osjećaj za prava životinja pa što to ne bi bili Slovenci kojih i onako ima manje nego njihovih medvjeda.

Oko ovog pitanja sam pronašao i rješenje hrvatsko-slovenskog piransko-savudrijskog spora oko granice na onoj malenoj banji koju neki zovu zaljev, a istinitiji je naziv uvala (ili uvalica, još bolje). Neka EU zabrani istrebljavanje riba iz te banje Slovencima i oni će brzo izgubiti interes za naše more. More je naše zato jer smo mi kapljicama vode i zrnju soli u toj uvali dali naše hrvatsko državljanstvo!



maroon @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 18, 2006
Svemogući zagrebački gradonačelnik Milan Bandić Bager priuštio je ovog ljeta novu zanimaciju svojim sugrađanima. "Kako doći do nekog odredišta u gradu?" - glavna je društvena igra Zagrepčana ovog ljeta. Hitna služba je zatrpana ljudima koji smeđi od blata i prašine sa prijelomima dolaze po pomoć. Svi su oni žrtve ambicije našeg dragog Bagera. Novo poduzeće koje će Bandić pridružiti svome Holdingu Veličanstvenom d.o.o. biti će neka gradska vulkanizacija koja će limenim žrtvama Bagerove ambicije popravljati amortizere. Tako će Bandić namaknuti novac za još jedno Dinamovo pojačanje.

Naš Stipe raspisao je natječaj za dizajnere koji mu trebaju dizanirati košulju sa kratkim rukavima sa motivom Che Guevare. - Treba mi za posjet Kubi, a sve mora biti transparentno, pa sam raspisao natječaj... - rekao je naš Predsjednik Građanin dok je vadio ribu koju je ulovio na pecanju na našem sunčanom otoku Hvaru. Stipe širi svoje horizonte i nakon dosadnog skupa Generalne skupštine UN ide na skup Nesvrstanih na Kubu kod Fidela gdje će valjda drugim državnicima pokazati svoje ribičko umijeće koje trenira ovih dana. Poznavajuči Stipu, on ide uživati u kubankama (cigarama) i Kubankama (ženama), a politika će mu (kao i uvijek) biti u drugom planu. Taj zna uživati, dok se Sanader  druži sa dosadnim bruxelleskim birokratima on obilazi diktatore i uživa u hedonističkim strastima istih. Hoćemo li ponovno postati nesvrstani? To smo uvijek i bili: Ni mimo ni vrit!

USKOK je pokazao svoju učinkovitost i ulovio je liječnika koji prima mito. A koji liječnik ne prima mito? Bio bi budala da ne prima, a svi ga ostali primaju. Sad je napokon vrijeme da liječnici skupa sa svojim ministrom u svoje ordinacije izvjese realne cijene svojih operacija. I da počnu plačati porez na mito, pa da i duboki Šukerov džep bude podmiren, a i pacijenti će biti zadovoljniji jer će znati na čemu su... Pacijenti i onako teško mogu biti na "nečemu" jer nemaju dovoljno love da bi se na "nešto" navukli... Jedino bi antidepresivi trebali biti potpuno besplatni jer će se u protivnom postotak samoubojstava povečati... Kada pacijenti vide prave cijene nekog zahvata, otići će u prvi trgovački centar koji nudi najpovoljnije štrikove i objesiti se na prvu trešnju. Ili će skočiti u najdublju Bandićevu rupu u gradu... To je jeftinije...
maroon @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 17, 2006
- Zašto žene toliko love i živaca troše na mršavljenje? - misao je koja mi je proletjela dok sam se danas vozio ZET-ovim autobusim prema svome domu. Osamdeset stupnjeva Celzijusa u tom predgradskom autobusu otopiti će sve masti sa ženskih debelih bokova. Ne želim biti seksist, i muškarci pate na razne takve gluposti... No, dobro... Bandić nam je priuštio tu ljetnu saunu u kompi sa ZET-om i njegovim divnim managmentom... Hvala im na tome, ja sam mršav pa me se možda i riješe kada se otopim jednog dana. Bandić će sa oduševljenjem uskliknuti: Još jedan mrtav bloger koji me je kritizirao. Ja toliko delam, da je to za poludit... -

Ja sam u biti želio pisati o mojoj prijateljici koja jako krši kapitalistički duh ove demokratske zemlje. Vjerujem da i vi imate takve prijatelje... Ma, zamislite, ona mene svako-toliko pozove kod nje na kavu... Skuha mi kavu, pa malo klaframo i tak se ja dignem i krenem prema doma, a ona ništa... Ja je pitam za račun, a ona se smije... Nije ni svjesna da se bavi sivom ekonomijom. Da sam tu istu kavu popio sa njom u bircu barem bi kunu ili dvije kapnulo u Šukerov veliki džep... I moja obitelj (a vjerujem i vaše) krše sva ta kapitalistička-demokratska-liberalna pravila. Jel vam mama ikada naplatila ručak koji ste pojeli? Ono, dođe vaša mama (ili tata ili onaj tko je taj ručak već pripremio), stavi popis svega što ste pojeli i kaže: sto dvadeset i četiri kune! - i cijela vaša obitelj izvadi novčanike i podjelite ceh... Nije vam se to dogodilo? Ni meni, kada mi se to dogodi onda ću vjerovati da je anarhija nemoguća, a sve dok tako funkcionira obitelj nitko neka me ne pokušava uvjeravati u suprotno... Samo treba povećati broj ljudi koji volimo i poštujemo i to je to...



 
maroon @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Najpametnija stvar koju možeš napraviti na blogu je pisati o svojem životu... Ono tipa: Danas sam prošetala svog pesa!; ili: Danas sam se zaljubila u prekrasnog dečka i on mi je namignuo iz tramvaja!; i tak... Ja uživam u odlasku s bloga, uvijek mi je tako lijepo jer neću morati čitati komentare na moje tekstove od ljudi koji ih ne razumiju. To donese takvo prekrasno olakšanje i čovjek je nevjerovatno sretan kada zna da ga danas nitko neće kritizirati i napadati da je idiot. Najsretniji bi bio da moj kompjuter ne postoji u mojoj sobi pa da me ta glupa tipkovnica ne zove svakog dana.

Danas nisam radio ništa. Uživao sam u svojoj slobodi dok sam nesputano hodao ulicama svoga mjesta. Vrijeme nije bilo lijepo, ali je bilo nekako sunčano ili nije bilo sunčano. Bilo je i nekakvih oblaka. Mjestimično. Bio sam i na kavi; pa sam bio kod prijateljice kojoj mama nije pretjerano zadovoljna što si je izbušila nos. To nije u redu od njezine mame. To je ipak njezin nos (a ne mamin), a sada je baš slatka kad ga je tak izbušila i stavila nekakav nehrđajuči metal u njega. Mislim, i prije je bila slatka, ali sad je puno slađa. Svijet je nevjerovatno lijepo mjesto! Mjestimično i ponekad...

Moram priznati da sam postao ovisnik... Navukao sam se na odlazak sa bloga i ne mogu si pomoći. Prvi korak sam napravio: priznao problem... Doktore, pomozite!
maroon @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 14, 2006
Razočaran mnogim stvarima koje su mi se dogodile posljednjih dana objavljujem svoj posljednji post. Kao što naslov kaže: Revolucija, zaista, mora ići dalje! Borba za pravedniji svijet ne može prestati sve dok se jedan jedini čovjek osjeća potlačenim zbog društva koje je loše kakvo je. Moja borba na ovome mjestu od sada prestaje iz mnogo razloga koje ne bih želio navoditi.  Vjerujem u vrijeme revolucije kada će mnoge moje teze koje se danas čine potpuno nevjerovatnima biti dominantne društvene teze na kojemu čemo graditi novo, bolje i pravednije društvo. Nadam se  će anarhistička i druge slobodarske misli još više biti zastupljene na ovom mjestu i da će u jednom trenutku postati dominantan društveni smjer. Taj trenutak priželjkujem više nego bilo što u svom životu. Drugarski pozdrav svim suborcima i sretno u borbi protiv vjetrenjača. Čini se, za sada, da sam  u toj borbi umro ili sam se samo umorio... Vrijeme će pokazati...

maroon @ 01:47 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
U mjesecu lipnju sam pisao o cenzuri u Hrvatskoj potaknut izjavom ministra Biškupića o tekstovima u "Zarezu" koji se Katoličkoj crkvi nisu sviđali. Pod utjecajem te izjave  taj broj "Zareza"  je povučen iz prodaje. Sada se na internetu napokon pojavio taj broj "Zareza" pa svatko može pročitati "sotonske" tekstove, ako se usudi naravno. Ja stavljam linkove od dva sporna teksta:

Ivica Juretić : "Zarezi ludog smetlara"

Željko Jerman: "Pomolimo se"
maroon @ 01:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 13, 2006
Problem sindikalnih organizacija kod nas, a i u večini zemalja svijeta je u tome što su sindikati hijerarhijski strukturirani i njima se upravlja iz vrha sindikata gdje djeluju, uglavnom, dobro plačeni sindikalni vođe skloni manipulaciji od službenih politika zemalja. Za dobro funkcioniranje sindikata pilu bi trebalo okrenuti naopako: oni bi trebali funkcionirati na manjem regionalnom području gdje bi sami radnici na svojem radnom mjestu u svakom trenutku mogli odlučiti kada će i zašto krenuti u štrajk. Sindikalni bi povjerenici u svakom trenutku (po demokratskoj osnovi) trebali biti opozivi sa svojih mjesta da bi se osigurala njihova privrženost sindikatu, a ne mitu koji bi mogli uzeti od poslodavca. Stvaranje granskih sindikata nekog područja i njihova međusobna solidarnost donijela bi veću efikasnost štrajkova jer poslodavci ne bi mogli preseliti proizvodnju ili zaposliti druge radnike. Najveći problem u efikasnosti štrajkova je u tome što se država brine da nezaposlenost ostane velika, pa na svako radno mjesto konkurira velik broj nezaposlenih čime se postiže dobra zamjenjivost svakog radnika u štrajku, a time i smanjuje želja radnika za stupanje u štrajk.

Kao što sam već napomenuo u prijašnjim tekstovima, politička snaga radništva je vrlo velika zbog brojnosti, a u demokraciji veći broj glasova odnosi pobjedu. To radnicima nitko ne govori jer se ljudi, a posebno političari, boje političke nestabilnosti zemlje koja bi nastala jačim organiziranjem radnika. Radnici su strahom za svoju egzistenciju natjerani na šutljivo promatranje njihovog eksploatiranja od strane poslodavaca i države. Oni proizvode, a netko drugi troši i ubire plodove njihova rada. Oni su toga svjesni, ali nemoćni promijeniti takvo stanje. Rješenje koje nudim za ovo stanje je bolje organiziranje radnika u sindikate koji će, napokon, štititi njihove interese; potpunu amaterizaciju sindikalnih vođa i njihovu veću odgovornost za članove sindikata te demakratsko odlučivanje o stupanju u štrajk na nižim razinama sindikata.


maroon @ 16:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Suma sumarum dosadašnje izraelske okupacije Libanona je 1000 ubijenih Libanonaca (uglavnom civila) i 100 mrtvih Izraelaca (uglavnom vojnika). Mjesec dana je Vijeću sigurnosti UN-a trebalo da donese rezoluciju koju Izrael danas nije poštovao nego je nastavio ofenzivu sa još većim vojnim snagama. To je dokaz koliko je trenutno UN slaba organizacija koja sada nema mehanizme natjerati obje strane na prekid vatre. Uz sve to dopustili su Izraelu da okupira dijelove druge nezavisne države. Nakon svih ovih nepravdi koje se arapskom svijetu događaju od strane velikih sila danas, a i u povijesti, još uvijek se svijet čudi radikalnim islamskim organizacijama koje terorističkim akcijama žele skrenuti fokus na pravi problem.

Samo mandat Bush-a mlađeg je donio tri okupacije muslimanskih zemalja, a četvrta se već nazire. Afganistan koji je razrušen američkim snagama bio je prva meta, druga meta bio je Irak, a uz pomoć Izraela Libanon se pokazao trećom metom. U svakom su tom ratu poraženi Muslimani i u tome svijetu to mora djelovati demoralizirajući i donijeti ogroman osjećaj nepravde kod Muslimana prema "Zapadnom svijetu". Iran se nazire kao sljedeće vježbalište ogromnog američkog arsenala oružja. Sve u svemu, američka se demokratizacija svijeta nastavlja, uz rastuće nezadovoljstvo velikog broja ljudi i popratne terorističke akcije u kojima će, opet, poginuti nevini ljudi. Kao i u svakom ratu...
maroon @ 02:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 12, 2006
Uz mnoge dobre stvari koje smo izgubili prelaskom iz jugoslavenskog komunizma u službenu zemlju "trećeg svijeta", izgubili smo i mnoge retoričke pojmove koji su proglašeni nepodobnima. Tako smo izgubili i radničku klasu... Gubitkom toga pojma izgubili smo i sam pojam zajedništva među radnicima jer su oni podjeljeni po nacionalnim, vjerskim, stranačkim ili drugim kriterijima. Izgubili smo snagu koja može donositi promjene svojim djelovanjem. Jedino vrijedno djelovanje u svakoj zemlji je djelovanje baš te radničke klase. Moderni demokrati to znaju i zato i izbjegavaju taj pojam jer bi se oni odjednom činili tako nevažnima i nemoćnima pred snagom udruženog radništva.

Moderni hrvatski sindikati (i njihovi vođe) uklopili su se u politički mainstream nečinjenja. Tako niti oni ništa ne čine za svoje članstvo. Gdje li su izumrli štrajkovi? Zar je situacija za radnike ove zemlje tako dobra da ih ništa ne muči? Sudeći po sindikatima našim radnicima je divno. Sindikati su izvrnuli pozicije i sada radnici moraju ilegalno (jer je zakon takav) preuzimati tvornice u kojima rade. I oni to zaista rade ilegalno jer niti jedna tvornica (po zakonu države) ne pripada radnicima koji u njoj rade. Pripada nekim sumljivim kapitalistima koji su se snašli dok su radnička djeca (u velikoj večini) ginula u rovovima. Stranke su odavno otišle sa pozicija radnika jer se niti glasačko tijelo više ne osjeća radničkim. Ono se osjeća liberalnim, konzervativnim, nacionalističkim, ali radničkim ne. Mi živimo u demokraciji i radnik ne postoji nego je on zaposlenik svoje firme. Moderni rob koji prodaje svoj život vlasniku kapitala koji uz njegov rad posjeduje i njega samog. Nemojmo se lagati svi skupa i vratimo radničku klasu tamo gdje joj je i mjesto, na dominantan položaj u društvu jer svojom brojnošću i značajnošču samo tamo i pripada...



maroon @ 00:32 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 11, 2006

Svijet u kojem živimo je svijet Dogme. Svijet jasnih nerealnosti koji nas obavijaju u našim životima. Kao paukova mreža te su sve Dogme isprepletene nitima i čine nepovratnu štetu modernom čovjeku. Taj je moderan čovjek u biti čovjek vjere. On vjeruje u razne stvari koje mu nitko ne obrazlaže i on ne traži objašnjenje za te stvari. Znanstveni pristup u čovjekovom životu sveden je na nulu. Čovjek više ne promatra svijet oko sebe očima znanstvenika, očima radoznalog djeteta kojega sve zanima i sto puta na dan pita: Zašto? Jer moderan čovjek ima osjećaj da zna sve odgovore. Najbolji sustav vladavine je demokracija, najbolja vjera je krščanstvo, najbolji filmovi su iz SAD-a, najbolje tenisice su Nike itd... I on pitanja više ne postavlja.

Čovjek povijesti bio je zadovoljniji čovjek od modernog čovjeka. Modernost je u naše živote donijela struju, lakše načine rada i tehnike rada, veću povezanost ljudi komunikacijama, bržu povezanost prijevoznim sredstvima. Što je oduzela modrenost čovjeku? U prvom redu oduzela mu je istovjetnost sa prirodom. Odnijela je čovjeku povezanost i fasciniranost lijepom livadom, čistom vodom, visokom planinom, nesagledljivim morem... Makar sa lakšim načinom i tehnikom rada moderan čovjek ne radi manje, dapače on radi više i više je zaokupljen poslom. Ni kvalitetna produktivnost nije se povećala, pa veliki broj čovječanstva umire od gladi. Moderan je čovjek postao moderan na štetu gladnih ljudi na Zemlji. On se ne trudi proizvesti više zdrave hrane za veći broj stanovnika, nego brže automobile, jer modernost čovjek temelji na ludilu nepotrebne tehnologije. «Komunikacije su budućnost!» - čujemo svakoga dana sa modernih govornica. Razvojem komunikacija postali smo «globalno selo» i sada internetom možemo komunicirati sa ljudima iz Australije, no kada je posljedni puta u mome kvartu organizirana neka veselica ili druženje. Nikada nije i više neće ni biti. Izgubili smo kontakte sa prvim susjedima, ne znam im ni imena jer se brzo naseljavaju, a baš me i nije briga. Sa žaljenjem to moram priznati. Iz folklora naše zemlje znam ponešto, pa mogu posvjedočiti da je Hrvatima prije sto godina bilo puno zanimljivije nego nama. To bi se cijelo selo okupilo i slavilo tri dana. Sada su takva veselja i previše isforsirana. Slavlje se organizira da bi platili kartu organizatoru, pa platili piće na šanku, pa platili još svašta. Zabava je organizirana zbog organizatora, a ne zbog zabave. Niti brža povezanost prijevoznim sredstvima nije nam baš pomogla. Prvo treba platiti prijevozno sredstvo, pa pogonsko gorivo (a baš se netko sjetio da koristimo neobnovljiva goriva iako imamo prirodna i obnovljiva, pa su nam užasno skupa) i onda odemo na neko mjesto koje nam nije zanimljivo i ljepše je izgledalo na televiziji. Svako turističko odredište je napravljeno po istim standardima i nema više pustih plaža na kojima si mogao uživati gol. Svi uniformirani do grla i svi samo traže alkohol da bi im bilo zabavnije. Prije je uživanje bilo zaputiti se pješice prema odredištu kroz lijepu i nezagađenu okolinu i pronaći kutak za sebe. Biti jedno sa prirodom i slaviti postojanje na najjednostavniji i najljepši način. Toga moderni čovjek ne poznaje, a i da poznaje ne bi znao cijeniti jer mu nitko ne bi dostavio račun. Novac je mjerilo modernog čovjeka.

Sada kada sam objasnio jad modernosti vraćam se na Dogme. Novac je temeljna Dogma kapitalističkog (pa pritom i modernog) svijeta. Sve se mjeri Novcem i ništa osim novca nema vrijednost. Teško je pobiti moju misao o Novcu. Od samog rođenja njime smo ograničeni. Od vrtića gdje netko ima skuplju i odmah zbog toga i bolju igračku, pa škole gdje smo tih razlika još svjesniji pa se društvo formira na temelju Novca, pa onda tako kroz život gledamo bogate ljude koji su samim time što su bogati i uspješni. I lijesovi na pogrebima su skuplji pa je onda valjda i bolji i ljepši sprovod na kojem se okupi više bogatih faca. Često se čuje razgovor u kojem jedan čovjek pita drugoga za njegov posao, a ovaj mu odgovara da je posao dobar i da mu je plača velika. I uvijek je to najbitnije. Čovjek koji se obogati na pljačkanju je bolji od onoga koji radi za opće dobro za malu plaću cijeli život. Društvo Novca je takvo i treba ga mijenjati jer nije dobro.





Druga Dogma na kojoj se temelji moderni svijet je Bog. Taj veliki djelitelj pravde, kojega mali ljudi koriste kada žele opravdati svoje pakosti preko nekih viših ideala. Bog je dobar, Bog je velik. Kada se u svojim djelima pozivam na Boga onda sam i ja dobar i velik. «Ubio sam dvoje ljude. To sam učinio zbog Boga.» i onda je to u redu. «Božji narod» je narod koji ubija zbog Boga i vjeruje da je Bog taj koji će nagraditi njihovo ubojstvo. Kakav apsurd. Samo pretvaranje Boga u osobu je apsurd. I krščanstvo u tome itekako ima svoje prste. Ljudi su uvjereni da je svečenstvo to koje im govori što Bog misli. Svećenstvo je sa Bogom na chatu po cijele dane i prenosi njegove poslanice. Apsurd. I tako ljudi vjeruju da su kondomi štetni. Pa onda svakoga dana sida uzima svoj danak. To je zbog Boga. Bog želi smrt Afričke djece; ili možda svečenstvo; stvarno ne znam, ali znam da Dogma pomaže u tom masakru. Znanstvenici su dokazali kolika je mogućnost zaraze uz korištenje kondoma i ona je vrlo mala, no Dogma je protiv znanosti bila i kada je Zemlja postala okrugla i kada je trebalo ukidati smrtne kazne, pa zašto ne bi bila i sada. Bog je protiv znanstvenika, Bog (ili svečenstvo, prosudite sami) je protiv ljudi.

Dogma pravednosti i prava je treća dogma. Ona se počela koristiti kada je sekularna država uzela maha. Izbacili su Boga, donijeli su zakon. Loše zakone, naravno. I onda se na temelju Prava izvlače razne gadosti koje čine oni koji su predodređeni da ih čine. Opravdavaju se razni zločini, ubojstva, pljačke, genocidi; jer sve je to bilo po zakonu koji smo donijeli mi koji smo izabrani od vas malih ovčica. Tu spada i demokracija kao opravdanje svačega. «Imamo smrtnu kaznu. To želi narod koji nas je izabrao.» - naravno da to želi kada ste im vi rekli da će nastati kaos ako ne budu to željeli. I tako je Pravo stalo na starnu modernog čovjeka i zakon društva sudi čovjeku i šalje ga u smrt. Ne više spaljivanjem (jer je spaljivanje nemoralno) nego smrtonosnom injekcijom (ona je moralna).

Isprepletanjem ove tri bitne Dogme dolazimo do modernog čovjeka lišenog osjećaja. On je uvjeren da bude li se držao Dogmi neće biti «u grijehu» i zaslužiti će vječni život u Raju. Kada počne opažati stvarnost kreiranu na temelju te tri Dogme uvidjet će da stvarnost tu ne postoji jer Dogma ne može činiti stvarnost. Stvarno je drvo koje raste u mome vrtu i potok koji se lagano vuće od izvora prema ušću.

maroon @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Neuspjeli pokušaj terorističkog napada u zrakoplovima iz Londona glavna je vijest svih medija zadnja dva dana. Napominjem da se napad nije dogodio (a pitanje je i da li bi se dogodio; to moramo pitati proročicu sudbine), a toliko frke i prašine u zračnim lukama po cijelom svijetu. Kao da je Al-Quaida organizacija koja će u istom trenutku napadati stotine tisuća ljudi po tisućama letova diljem svijeta. Takvu nekakvu štetu ne može napraviti ta teroristička organizacija, ali SAD-ov predsjednik Bush može. On daje izjave o "islamskim fašistima", a on želi za sebe pokoriti cijeli svijet. On izjavom o "islamskim fašistima" zapravo želi zapaliti islamski svijet jer njemu takvo stanje straha na Zapadu paše. On će kada zastraši ljude dovoljno, donijeti još strože zakone i ograničiti ljudska prava još više; on će mirno napasti Iran (jer su svi oni isti) i uzeti si profit od slobodnog korištenja iranske nafte. Računica mu je odlična, morate priznati. On će vuči poteze koji njemu osiguravaju dobit, narod će malo živjeti u strahu i za njega poginuti u ratu i u terorističkim napadima. Pravedno, zar ne...
maroon @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 10, 2006
Razlika između američkog vojnika u Iraku i pripadnika Hezbolaha u Libanonu, iz pogleda jednog pacifiste, ne postoji. U ovom se tekstu želim osvrnuti na retoričke mine koje svjetski mediji podmeću svojim konzumentima. To su mine u kojima se američke vojnike predstavlja pozitivnima samo zato što su vojnici demokratske super-sile koja a-priori mora biti pozitivna. Pripadnika Hezbolaha uvijek se predstavlja kao radikalnog terorista, a čim ga se predstavlja kao terorista on je odmah time ocjenjen kao negativan.

Terorizam je, po svojoj definiciji, pokušavanje postizanja političkih ciljeva nasilnim putem. Iz te definicije proizlazi da su američki vojnik i pripadnik Hezbolaha u jednakoj mjeri teroristi. U Iraku (i drugim zemljama koje su SAD napale) SAD na nasilan način mijenjaju političke prilike kako njima odgovara. Pripadnik Hezbolaha jednako se tako bori na nasilan način za svoje ciljeve. Cijela zbrka između njih dvoje nastaje kada mediji Amerikanca prikažu kao borca za svjetsku demokraciju, a Muslimana kao terorista.

Razmišljajući tom izvrnutom logikom svjetski mediji i ovih dana "varaju" svjetsku javnost kada izjednačavaju Izrael i Libanon. Svima je jasno da je izraelska vojska okupirala dio druge nezavisne države i da je Izrael agresor, ali nitko to jasno ne govori. SAD i druge "zapadne" zemlje ne žele donijeti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a dok Izrael ne ostvari svoje agresivne ciljeve. Kada to Izraelci ostvare onda će velike sile blagosloviti to novo stanje. Ostati će muslimanski teroristi koji će se još godinama boriti za ono stanje od prije mjesec dana (prije zadnje izraelske ofenzive) i koje će opet proglašavati rušiteljima mira i antisemitima. To je današnja svjetska pravda...

U SVIJETU NASILJA, PRAVEDAN JE ONAJ TKO IMA NAJVIŠE ORUŽJA!

Definicija terorizma od strane EU: "
terorizam (odnosno teroristički čin) definira se kao čin koji, s obzirom na svoju prirodu i kontekst, može ozbiljno naštetiti državi ili međunarodnoj organizaciji, te koji je počinjen s namjerom ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, ili nezakonitog iznuđivanja (prisiljavanja) vlade ili međunarodne organizacije da nešto čine ili da se suzdrži od nekog čina, ili ozbiljnog destabiliziranja ili uništavanja temeljne političke, ustavne ili gospodarske strukture zemlje ili međunarodne organizacije.


maroon @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 9, 2006
"Krenuli su prema Nagasakiju. I tamo je bilo oblačno i maglovito. Uspjeli su se provući kroz jedan oblak i u 10.58 sati bacili drugu atomsku bombu. Grad je postao kazan ključale smole. Ova atomska bomba bila je za 15 posto snažnija od one prve. Poginulo je 36.000 ljudi, a 40.000 ozlijeđeno." (Slobodna Dalmacija; Feljton Nikole Anića).

Taj se je događaj zbio prije šezdeset i jednu godinu. Tragičan prestanak Drugug svjetskog rata označio je mir koji do danas nije postignut. Ovaj je dan trebalo proglasiti svjetskim danom mira zbog tragične sudbine 70 000 ljudi toga dana. Stotine tisuća ljudi ostalo je u jednom jedinom trenutku bez svojih roditelja, braće, prijatelja i poznanika. U jednom jedinom trenutku! Razvoj nuklearnog oružja se nakon toga dana ubrzano nastavio. Zašto? Zato što je to oružje najefikasnije koje je čovjek uspio izmisliti. Najbrže može ubiti najveći broj ljudi i još godinama sijati razne bolesti na podučje koje je njime zahvačeno.

Sljedeći "Veliki rat" biti će rat u kojem će se takvo oružje koristiti kao najnormalniji način ratovanja. Zbog te činjenice svi se mi moramo boriti za mir. Zalagati se za mirna rješenja jer ona ratna uništavaju ponos i dostojanstvo svakoga čovjeka, uništavaju život, a on je najvrijednije što imamo. Naše djelovanje prestaje našim životom i to je tragična činjenica. Djelovanje 36 000 ljudi prekinuto je u jednom jedinom trenutku. Hirošima i Nagasaki moraju ostati u kolektivnoj svijesti svijeta kao primjer najveće mržnje prema drugim ljudima i treba ih čuvati kao spomenik koji će nas svakoga dana podsjećati da je mir vrijednost koju moramo čuvati pod svaku cijenu...



maroon @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
LJUBAV KRATKOG DAHA


I sami pronalazak "one prave" veliki je događaj. Srce snažno zatitra kada mozak pošalje znakove nečega dragog. Nečega kompatibilnog drugom ljudskom biću. I osjećaj je divan, možda najdivniji osjećaj koji čovjek može osjetiti. Onaj kasniji trud za spajanjem nespojivog (a dva su ljudska bića zaista nespojiva) samo je potaknut tim prvim osjećajem spoznaje. Tijekom dugog zajedničkog života ljudi se paradoksalno bore za reprodukciju tog prvog osjećaja. Žele televizijski raditi reprize neponovljivog. O, kako su ljudi naivni! Toliko problema i briga cijelog života ulažu u reprizu iskonskog osjećaja. Pokušajte dva puta imati prvi kontakt sa nekom osobom. Naravno da ne možete...
Taj je prvi kontakt ljubav. Samo je to prava i istinska ljubav ako obje osobe u prvom trenutku to osjete. Sve je kasnije mukotrpno traženje početnog ideala. Možda da ne postoji komuikacija (a samim time i sukob) taj bi ideal mogao živjeti duže, a možda i cijeli život. Ja se sječam tog "prvog osjećaja" i on još uvijek upravlja dijelom onih manje vrijednih osjećaja. I zato sam tužan ovih dana... Želio bih poslati dugo pismo, no stvarno ne znam što bih u njemu napisao. Mogao bih opisati naš prvi osjećaj. Sječanje može na papiru riječima opisati atmosferu, mirise malog mjesta, prolaznike i druge detalje te ljetne noći. Komunikacije se ne sječam, ne sječam se tema,
tempa razgovora, tona niti drugih takvih stvari. Sječam se duge šetnje i razgovora na plaži. Ostavila si najdivniji dojam koji do danas nije izblijedio u mojim mislima. A prošlo je mnogo vremena od toga dana. Nekada nerazdvojni, a danas stranci. Pratimo se kroz priče poznanika. No oni pričaju događaje, a ne osjećaje. Svi su osjećaji ostali u nekim davnim pismima. Ja sam izgubio ono tvoje posljednje. Ono je ostalo u sječanju samo kao činjenica. Jednom je postojalo i to je to. Ja sam tužan zbog svega toga danas... Ne znam zašto baš danas. A, možda je i bolje prošlost ostaviti davnim danima i ne prisječati je se. Možda je bolje da nikada ne saznam zašto sam danas tužan... Možda je bolje. A što ako nije?





maroon @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006
Fidel Alejandro Castro Ruz umire? Ili ne umire... Ključno pitanje umire li kubanska revolucija smrću prvog revolucionara Fidela Castra. SAD bi jako želio da je odgovor na ovo pitanje: da, umire i Castro, a umire i revolucija. No, čini mi se da se neki prerano vesele. Kubanci su SAD-ov utjecaj zbacili revolucijom zato što su bili jeftina radna snaga za tuđe potrebe i ljetovalište za bogate građane SAD-a. Nadam se da će Kubanci biti dovoljno pametni i reći SAD-u da oni žele da revolucija živi i dalje.
 
Biografija Fidela Castra kaže da je rođen 13. kolovoza 1926 u Mayari na plantaži šećerne trske svoga oca. Pravne znanosti je doktorirao na sveučilištu u Havani 1950. godine. Prvi njegov pokušaj u politici bio je kada se je kandidirao za izbore, ali je Batista poništio izbore i tada je Castro sa istomišljenicima napao vojarnu u mjestu Monacada i nakon toga napada završio u zatvoru. Uspješno preuzimanje vlasti dogodilo se 1959. godine kada je Castro sa svojim gerilcima preuzeo vlast. Približio se SSSR-u jer su se SAD naljutile na nacionalizaciju dijela industrije na Kubi. Castro je poboljšao obrazovni i zdravstveni sustav Kube, a planetarnu slavu stekao je kada je postao vođa Pokreta nesvrstanih 1979. godine. SAD su ga se godinama pokušavale riješiti atentatom i gospodarskim embargom Kubi, no sve ove godine to nisu uspjele.
Najteži udarac je Castro zadobio kada je propao najveći gospodarski saveznik Kube SSSR.

Ovo je kratak isječak iz biografije. Želim svo zdravlje Castru, a posebnu vitalnost  želim kubanskoj revoluciji i svim drugim revolucijama koje će se dogoditi, a Latinska Amerika bukti u zadnje vrijeme mnogim revolucionarnim vatrama...

maroon @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
U svijetu je oko 253 milijuna djece prisiljeno na svakodnevni rad, a najviše djece radi u Indiji (40 milijuna) i u Kini ( 14 milijuna). Ta djeca svoje dane djetinjstva provode u rudniku, na poljima, u tvornicama i na drugim radnim mjestima ne zato što bi ona to tako htjela nego zato da bi njihova obitelj i oni imali što za jesti. Često su ta djeca prodana od strane svojih obitelji i sada "uživaju" položaj robova koje nitko ne štiti. Dio te djece je kotač zamašnjak nacionalnih gospodarstava jer njihov rad stoji najmanje njihove poslodavce. Velike multinacionalne kompanije koje su svoje proizvodnje preselilie u zemlje u kojima je dječji rad normalna stvar računale su na to da će im indijsko dijete biti vrlo jeftini radnik. Logika neoliberalne ekonomije je vrlo jednostavna, proizvodi tamo gdje je najjeftinije za proizvoditi, a prodaj tamo gdje je najskuplje. Države koje su toliko gospodarski zaostale dopuštaju takav dječji rad zato što bi u protivnom njihove ekonomije još više propale. Kada bi se djeca i malo plačeni radnici pobunili onda bi i te velike kompanije povukle svoju proizvodnju i u modernoj svjetskoj ekonomiji bi nestale zemlje koje dopuštaju takav jeftin rad. Prvo su im "moderne demokracije" jeftino (i večinom na silu) otele vrijedne sirovine, a sada ih iskorištavaju za radnu snagu.

Drugi bitan problem tih zemalja, a vezan je uz rad djece, je taj da se ta djeca dok rade ne mogu obrazovati. Nedostatak obrazovanja te djece odlična je stvar za njihove poslodavce, jer ta djeca nikada neće niti naučiti da je logično da se oni pobune protiv napravde koja im se nanosi. Oni, najvjerovatnije, smatraju da tim radom doprinose društvu u kojem žive i da je taj rad jedini njihov život i da oni ništa ne mogu promjeniti. Veliki dio "zapadnog" svijeta jednako tako smatra da ta djeca nisu ništa drugo niti zaslužila. Žalosno je to što postoji UN i njegova Povelja o pravima djece, a ta organizacija ništa ne poduzima oko toga. Ili ne poduzima ništa bitno. Zašto ne poduzima vrlo je jasna stvar. Zato što modernim ekonomijama vladaju velike korporacije, a UN-om vladaju velike ekonomije i one, u svrhu svojih ekonomskih interesa, ništa ne žele poduzeti.
Zašto rezati granu na kojoj sjediš? A djeca se ionako neće moći pobuniti jer će ih njihovi naoružani stražari pobiti prije nego išta zucnu. Nemaju internet, nemaju što za jesti, nemaju više obitelji, jedino što imaju je radno mjesto pokraj kojega provode svoje djetinjstvo...





maroon @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Vratio sam se s mora. Prvo se moram zahvaliti svim divnim ljudima koji su me trpili ova tri tjedna... Ponekad sa mnom nije lako... Posebna zahvala Anarho_vili (i njezinoj obitelji) koja me drugu godinu za redom ugostila u svojoj vikendici u Istri. Anarho_vila je najbolja. Vjerujte. Ovaj blog nastavlja sa svojim revolucionarnim djelovanjem kada uspijem pohvatati stvari koje su se dogodile kada me nije bilo. Za sada, na moru su nastali neki neobavezni stihovi i osjećaji pretočeni u nekakve rečenice pa ću za danas postati jednu pjesmu... Pozdrav, vaš Maroon!


TRAŽILA SI...?


Tražila si toplinu,
a dobivala hladnoću
u nepovezanosti slika
prigušenog uma.

Nisi znala prepoznati
svu tu gomilu
zatomljenih strasti
lošeg govornika.

Tražiš toplinu
od nepoznatog stranca
i ljutiš se na njega
te patiš tražeči.

Jesi li, možda,
pronašla krivog?

On je onaj
koji će ljepote
voljeti za sebe,
čuvati poglede od drugih.

Svoj svijet imati će
za svoje snove
i osjećaj skrivati
duboko u sebi.

Tražila si toplinu riječi,
a dobivala toplinu duše
koju slijepa za osjećaj
nikada nisi otkrila.

Umrijeti ćeš u hladnoći duše
ne osjetivši neke druge vatre
koje ne gasnu pod vjetrovima
što propuhuju svijet..
maroon @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.