Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - srpanj 2007
nedjelja, srpanj 29, 2007

bilo je rano jutro tada
kad je ostavio sve,
culo se samo kako ptice pjevaju,
onda je stajao jos dugo
s druge strane ulice,
pustio suze da se same slijevaju.


 

U nekim trenutcima života zaista se poželi ostaviti  sve dobro poznate stvari iza sebe i krenuti u neku noć koja nas vodi u neke druge svijetove... Iza duge, iza mjeseca i iza ovih ogledala koja cijelo vrijeme daju nam odsjaj koji nas nekada plaši... Nekada je odbljesak ogledala lijep i miran dok nas, samo ponekad, tjera iz naših života i traži neke nove adrenaline koji će nas, misteriozno i bez logičnih objašnjenja, učiniti sretnijima... Ili ispunjenijima i više željnima novih događanja. Nekada se dno čini tako bliskim i prirodnim, dok ga zamišljamo kako se stapa sa našim bićem i u tome ne vidimo problem. Netko će nas nekada i sa toga dna podignuti i vinuti u visine. I tada želim istraživati sva neistražena područja života; želim upoznavati nova mora i preći preko novih i većih planina. Taj nas zrak, čiji sastav krije nekoga malenog vraga, odvodi i ne da nam da se okrenemo iza sebe. "On je stajao s druge strane ulice" i vidio je ljepotu u tome svome starom i istroženom životu. I još uvijek ga je privlačio...

uvijek s malo premalo para,
kad upale se svijetla, ode dim
a miris noci opet postaje stvaran
ko mnogo puta do sada,
on sanja, kako beskrajno pada.


 

A kao da su "pare" ikada bile važne... Kao da se sa njima netko usrećio i našao smisao u njima. To je san koji sanjamo mi koji smo bez njih i koji bi svoju konačnu sreću dočekali sa njima. Ti naši maleni i dosadni, prgavi i tmurni životi ne bi bili bolji sa svim novcem ovoga svijeta. Ostati ćemo vječno mali ganjajuči svoje uzvišene ideale koji su dostizivi samo u svijetu koji se na nalazi ispred nas. Kao što sam rekao, taj je svijet negdje iza ogledala, a mi najčešće do njega želimo stići tako da lupamo glavom u zid. Uvijek su nam tu neki novi zidovi; veći i tvrđi zidovi. Mirise noći trebamo kao zrak u našim plućima; kao vodu u pustinji nakon dana hodanja. U tim smo mirisima živi i osjećamo ih kao što osjećamo bol u trenutku velikih nepravdi koje nam se događaju. I sada, u dimu te noći, osjećam samoću koju ne bih trebao osjećati... Osjećam i dno...

(stihovi su iz Haustorove pjesme "Bi mogo da mogu")

maroon @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 26, 2007

I padnu mi na pamet neke čudne stvari... Neka pjesma ili neka davna priča koju sam slušao nekada davno kada sam još bio mali i nisam imao sposobnost za analizu tih sadržaja... Padne mi na pamet i pjesma ekv-a "Samo par godina za nas" i počnem se osjećati nekako sjetno... Ne bih rekao tužno, nego baš sjetno... I tada bih želio svoj mir. Nije da mi, ovih dana, smetaju ljudi oko mene, baš naprotiv, uživam u svakoj sekundi posljednih tjedana i osjećam život više nego sam ga ikada prije osjećao... Ali... Uvijek izraste taj neki neobičan ali...

Imali smo igracke i ziveli smo sve
sve one igre na srecu
one igre za ljude
sto je smislio neko
pre samo par godina za nas.

I tada me Mladen Mladenović vrati u prošlost. U "sve te igre na sreću" koje su, zaista bile i igre za neke mlade ljude kojima ništa nije bilo teško i ništa nije bilo ozbiljno. Uživali smo u tim trenutcima u kojima se ne poznaje ništa osim bezbrižnosti i niti jedan problem ne postoji. I skakanje sa nebodera u tim bi danima izgledalo kao realan pothvat. Možda u jednom trenutku svi mi moramo izbaciti te kostime djece i omotati se odjećom odraslih i početi graditi nešto na što ćemo, kao stari ljudi, biti ponosni i nešto čemu ćemo se diviti. To će biti ti naši maleni spomenici koji će ostati iza nas i ljude na nas podsjećati. Žalosno, ali patimo na to da iza nas ostane trag...

Zivimo i pricamo, branimo se, hodamo
i slavimo neke bezvezne stvari
neke bezvezne price
sto je smislio neko
u samo par godina za nas.

I tada, u trenutku u kojemu utonjeni u sebe razmišljamo o sebi, shvatimo da stvari za odrasle nisu ozbiljnije od onih kojima se bave djeca. Svaki problem u svome trenutku izgleda kao najteži... U djetinjstvu to su prvi skokovi u vodu na glavu, odlazak u školu i pokušaji da se uklopimo u razred. Strašni problemi koji su zahtijevali mnogo umijeća i hrabrosti; taktičnosti i razmišljanja... I sada, problemi zahtijevaju iste vještine samo što ove današnje smatramo bitnijima. Kao da smo sada zaokupljeni bitnim stvarima... Ključan je onaj "kao". Nikada ne uzimamo u obzir različitu perspektivu na koju gledamo probleme...

 

Raste kao nada
kao more, kao govor, kao pokret
kao zora, kao dete, kao krv
kao zelja medju nama, raste kao bol
i grize sve pred nasim ocima

Voli me onako kako nikad nisi volela...

 

(ovaj tekst na kraju zahtijeva ispriku za sve čitače ovoga bloga, jer autor bloga nikada nije smatrao da su njegove privatne stvari tema za njegov blog... Vaš Maroon)

 

maroon @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2007

Kako se samo polagano raspadamo tražeći vječni život i ne primjećujemo trenutke koji nemilice prolaze pokraj nas. Kao vlakovi na različitim kolosjecima nekog starog i trošnog kolodvora, različitom brzinom i trajanjem izmjenjuju se osjećaji i bojaju trenutke, kao što malo bezbrižno dijete vodenim bojama "tracka" po papiru. Čovjek je grad koji te vlakove promatra i bilježi te osjeća efekte ljudi koji mu neprestano dolaze i odlaze. Sjećanje na lijepi trenutak nikada neće dati ugodu kao kada se taj trenutak, zaista, događa. Čak sjeta na lijepi trenutak budi u nama melankoliju i ponekad izaziva tugu zbog odsustva jednakog osjećaja. Mi ljudi smo ovisnici o lijepim osjećajima i uvijek ćemo ih zahtijevati u većim količinama i u intenzivnijem obliku. Sebični i egoistični raspadnemo se u najljepšem trenutku, jer se od najvećeg ne može tražiti više. Ponovno pišem o iracionalnosti sa osmjehom u srcu zbog činjenice da se ovaj tekst teško može kritizirati. Ja samo lebdim u svojim mislima i, neispavan kakav već jesam, tražim odgovore za pitanja kojima se odgovori ne mogu dati. Ono što sam siguran je da se točnost navedenih tvrdnji niti na jedan poznati način ne može izmjeriti... Pozdrav!
maroon @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 22, 2007

Posjetite arc i anarho-vilu i sve bu vam bilo jasno...
Moje riječi su, kao i obično, suvišne...
maroon @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 21, 2007

I modro će more postati mirno kao ulje, a ribe će izgubiti osjećaj gladi i neće one veće nemilice jesti one manje. Taj će prirodni tijek stvari zamijeniti nekakva sloga u potpuno miroljubivoj atmosferi i biti će mnogo više razloga za život. Nekakva će mirna glazba ubijati sve razloge za nervozu, a zbor će pjevati najljepše melodije. Rad će biti lijep, jer će biti za zajednicu, a vođe će zatamniti svoj egoizam i znanje koristiti za blagostanje cijele zajednice. Sa malenog ću mola promatrati taj sjajan obrat i voljeti svijet ovakav kakav je. Slani kamen mola... Nešto kruha koji je ostao iza ribiča koji su ovdje, ne tako davno, čekali da riba zagrize i da oni dobiju svoj trofeje. Trofeji vrijedni svakoga roštilja. Lagani će vjetar hladiti noć. Pričati će priče nekih davnih mjesta koji je posjetio. I raspravljati ćemo do ranoga jutra. Onda vjetar postaje nevažan. Sunce preuzme njegovu dominaciju i polagano nas topi. Kraj je kada, u potpuno rastopljenom agregatnom stanju, kao tekučina stopim se sa morem. I tada ću, iz prvoga reda i sa mogučnošću utjecaja, promatrati preobrazbu društva iz lošega u dobro. Ovo je priča o ljubavi i ribama... Tako je i shvatite...

maroon @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 20, 2007

Uvijek su se vodile mnoge rasprave o tome kako kazniti one koji krše zakone. Zakoni su neke norme u društvu koje zakonodavna tijela donose da bi društvo funkcioniralo po prevladavajućim normama. Smrtnu kaznu nisam nikada podržavao, jer vjerujem da ta kazna izjednačava državljane neke države sa ubojicama, jer oni posredno ubijaju druge ljude. No, ovih mi se dana po glavi vrti misao da niti jedna kazna ne ispravlja štetu počinjenu nekim zločinom... Zbog određenog zločina sa kojim sam povezan i čije posljedice ću, vjerovatno, osjećati cijeli život, moje razmišljanje o kaznama zločincima je u sferi dvojbe. Zaista, kazna koju dobiju ubojice koje su povezane sa zločinom meni bliskim, meni neće donijeti gotovo nikakvu satfisfakciju, jer neće vratiti moj život na stupanj prije toga zločina. Ništa ga neće vratiti dvije godine unatrag pa ni ta pravedna presuda. Ono što će mi, možda, donijeti neki užitak je to da ti ljudi neće moći (dok im traje kazna) ponovno počiniti jednaki zločin. Ne vjerujem da će oni ikada shvatiti što su učinili, a ne vjerujem ni da će društvo ikada iskorijeniti zločine. Jednostavno, neki ljudi iskoče iz normi i ubiju drugoga čovjeka iz nekoga interesa. Bila to ljubav, novac ili neki drugi interes, takvih će slučajeva uvijek biti... Mislim da jedan model društva u kojem bi bilo veće pozivanje na pacifizam i odgoj djece koji bi više zagovarao nenasilje pomogao u smanjivanju zločina. No, jasno mi je da ih se iskorijeniti ne može... I zbog toga mi je žao... A zakoni i presude slabo djeluju na prevenciju, a još manje stvaraju zadovoljstvo ljudima koji su pogođeni zločinom... Vjerujte mi na riječ... Pozdrav...

maroon @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 17, 2007

Još uvijek sam živ... Dok poskrivečki pušim na prozoru svoje sobe i slušam divnu glazbu kubanskih glazbenika sa poznatom temom o revolucionaru, misli me vode u nekakvo psihičko stanje ljeta. Ponovno su, odnekud i nenajavljeno, u moje misli uplivale zvijezde, a i mjesec je dovoljno velik da ga mogu primjetiti i zapamtiti njegov odsjaj na površini vode. Kao u nekim davnim pjesmama, napisanima u mladenačkim noćnim sanjarenjima, vračaju se tople teme poput nekih sjenki što su dugo bile zarobljene u maglama. I taj prozor moje sobe... Te uvijek jednake zvijezde koje su davno umrle i čiju smrt mi sada imamo čast gledati. Zvijezde su privilegirana vrsta, ljudska smrt nikada neće biti tako lijepa. No, nama ostaje da živimo život. Da se, kao djeca, veselimo tim lijepim trenutcima i doživljavamo ih kao posljednje... I tako svaki puta isponova proživljavamo lijepe živote... Puno njih, stopljenih u onaj jedan koji će, na kraju, biti zatvoren mramornom pločom koja će, samo šturo i neprimamljivo, pokazivati neke dvije godine. Onu početnu i završnu... Dugo mi nebo nije bilo ovako lijepo, a brzina izmjene toplih životnih trenutaka tako hitra. Nekakv strašno brzi tempo, kao u najboljim pjesmama Hladnoga piva, koji izmjenjuje jednu sreću za drugom i ne najavljuje svoje usporavanje. Osjećaj da život koji živim vrijedi je neobično nov za mene. Uvijek sam mislio da je taj život vrijedan, no sada to i osjećam. Ponekad treba baciti logiku na stranu, kao staru krpu koja više ne čisti prašinu kako treba, i krenuti putevima iracionalnog vođenja neke čudne sile kojoj se bojim napisati ime. Možda se i ne bojim, ali ta je riječ toliko istrošena pogrešnim korištenjem da je ja ne želim više zloupotrebljavati...

 Ponekad je kritici dovoljna jedna riječ: Odjebi! Djeca neka mi oproste na izrazu, ali ponekad zaista životu ne treba tražiti mane. Treba ga živjeti u njegovoj jednostavnoj izmjeni složenosti i ne pridavati mu preveliku težinu. On je onoliko koliko u jednome trenutku možemo udahnuti zraka... Koliko možemo popiti vode ili koliko sretni možemo biti. Molim Vas, drage čitače ovoga teksta, da u njemu ne tražite argumente, jer ih nećete pronaći. Oni koji bi ga i pokušali kritizirati na nekim logičnim osnovama, neka se „mane ćorava posla“. Ne treba vam to danas, kada će Sunce ponovno izaći na onoj strani na kojoj i inače izađe, a spustiti se i pozdraviti svijet na onoj strani na kojoj i inače zađe. Uz zvukove Kube koja kroz romantičnog revolucionara Che-a progovara nekim umirujućim ritmovima, ja guštam kao nikada do sada... Molim Vas, nemojte mi to uzeti za zlo...   

maroon @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 16, 2007

Toma Bebić i Franci Blašković!

maroon @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2007


Izbor Ljube Jurčića za premijerskog kandidata od strane najjače oporbene stranke pokazuje da socijaldemokrati ovu kampanju žele skrenuti na ekonomske teme. I to je dobro, jer možemo pomisliti da su neke predpolitičke teme iza nas i da je hrvatsko biračko tijelo spremno za malo drugačije intoniranu kampanju. Duhovi prošlosti bi trebali ostati u drugom planu kampanje, a i mnoge iracionalne teme koje idu prema osjećajima, a ne prema razumu bi mogle ostati po strani. Ajmo početi pričati o tome kako zaposliti što više radnika i kako te radnike zaštiti od strane grabežljivih poslodavaca. Bez velikog broja zaposlenih nema niti velikog proračuna (a niti manjih poreza i prireza). Sa velikim brojem zaposlenih manje ljudi koristi socijalnu zaštitu i onda ona može biti bolje raspoređena na one kojima je ona najpotrebnija. Obrazovanje novih radnika mora postati kvalitetnije, pa je i obrazovanje za moderna i tražena zanimanja vrlo bitno. No u cijeloj toj priči o pragmatici ne smije se zaboraviti i široko postavljeno obrazovanje koje će obuhvaćati i to da ljudi postanu moralni građani, a ne grabežljivi radnici koji za posao ubijaju.

U današnjoj politici više ne postoje natruhe radikalizama koje su, još nedavno, znale preuzeti kampanje i tada bi sa govornica slušali priče o nekim davnim vremenima i o nekakvom ponosu i drugim iracionalnim stvarima. To nam više nije potrebno. I današnja stranka na vlasti je koristila takvu retoriku u posljednjoj kampanji i na antihaškoj retorici pokupila mnoge glasove. Na vlasti su dokazali da se ova država, u ovo vrijeme, ne može voditi tako da se žustro oponira međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama. Premijer Sanader je u svome mandatu više boravio izvan zemlje, nego u zemlji, i ta činjenica govori o tome koliko je i njemu bilo važno da Hrvatska postane prihvaćena u svijetu. Hrvatska to nije bila u trenutku vladavine Tuđmana, jer on nije želio stvarati poželjne kompromise sa međunarodnom zajednicom, nego je pričao o nekom našem putu koji bi nas najvjerovatnije odveo tamo gdje je sada Srbija sa svojom najjačom Radikalnom strankom. U današnjem svijetu nitko ne može živjeti od ponosa što je pripadnik nekog naroda koji je "izabrani narod". To više ne postoji. Treba svijet osvojiti jakim proizvodima koje čemo izvoziti u velikom broju i time sebi osigurati egzistenciju, a Hrvatskoj gospodarski uzlet koji u svakoj zemlji povlači i druge stvari... Obrazovanje, kultura, sport, mirovine i zdravstvo se samo nadovezuju na novac koji dolazi iz gospodarstva. Zato mi je drago da će se ova kampanja više baviti gospodarskim temama, a manje stvaranjem Hrvatske, izručenjem generala i ustašama i partizanima...

maroon @ 13:59 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 10, 2007

Za čitanje na ljetnoj plaži, dok vam dvije sisate Šveđanke prolaze ispred nogu ližući sladolede, preporučujem dvije knjige hrvatskog sociologa Dinka Tomašića o korijenima hrvatskog društva: Društveni razvitak Hrvata i Politički razvitak Hrvata...

                                                                Živjeli vi meni!
                                                                      Vaš Maroon...
maroon @ 23:36 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 6, 2007

Skupine ideja koje nastaju u glavama mudraca mogu biti vrlo smrtonosne. No, nikada niti jedna ideja nije nikoga ubila. Ubijali su ljudi koji su bili uvjereni da ubijanjem postižu neki viši cilj i stvaraju neka bolja i pravednija društva. Bolje i pravednije društvo ne može se stvoriti ubojstvima, jer ubojstvo iz čovjeka stvara ubojicu kojega drugi čovjek uvijek može prozvati zbog njegovog ubojstva i tako nasilje stvara novo nasilje i možemo se vječno tako vrtiti u krug (a ponekad mi se čini da se na taj način i vrtimo u krug). Kakvo je to pravedno društvo u kojemu postoje legalni ubojice koji ubijaju u ime ideje? Niti jedan ideolog pravednoga društva ne smije si dopustiti luksuz da zbog ostvarenja svojih ideja očekuje da će drugi ubijati. Kakav je to čovjek koji se odriče svoje ljudskosti i ubije drugoga čovjeka zbog toga što mu je netko rekao da time stvara pravednije društvo? Ne postoji logično objašnjenje za ubojstvo drugog čovjeka iz ideoloških razloga. Sa druge strane, ideologije su samo skupine ideja napisane na nekom papiru koje objašnjavaju što je (za nekoga) vrijedno u nekom društvu. One često proriču ljepšu budućnost u slučaju da se ljudi potrude oko ostvarenja preduvijeta koji su boljem društvu potrebni. Ta proroštva su potencijalno najopasniji dio ideologija. I zato ih se moralan ideolog mora kloniti. Tvrditi da će svijet biti bolji ako nestane neke skupine ljudi je opasno, jer bi neki zaista, u ime te ideologije, mogli početi istrebljavati prozvanu skupinu. Zato ideolozi moraju biti mudri i kloniti se takvih smrtonosnih konstrukcija, a ljudi moraju biti moralni i ne pristajati na ubojstva zbog nekog "boljeg sutra" kojega oni koje ubiju nikada neće dočekati...Niti ubojica nikada ne dočeka bolje sutra, jer živjeti sa nekime na duši nije jednostavno.
maroon @ 01:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 3, 2007


O tome kako je Thompson domoljub i patriota koji je za ljubav prema domovini, a ne za mržnju najbolje govori ova domoljubna pjesma...






maroon @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 1, 2007


U noći sa četvrtka na petak mogli smo se osvjedočiti kako izgledaju saborski zastupnici kada odrađuju treću smjenu. I prizor nije bio lijep. U biti, bio je vrlo gadan. Nakon cjelodnevnih karikaturalnih događanja u našem uzvišenom predstavničko-zakonodavnom tijelu države došla je noć, a naši su zastupnici još uvijek vodili rat sa govornice i sipali zločeste primjedbe prema protivničkoj strani. U jednome trenutku poglavica Šeks je uzdahnuo i zamislio SDP-ovog Jurjevića kao mladu studenticu i rekao da je dosta rata i da bi bilo poželjno da vode ljubav. Ne on i Jurjević-mlada-studentica nego zastupnici međusobno. I tada je došlo do onoga što vam niti jedan saborski izvjestitelj nije prenio. Zastupnici i zastupnice su se razmilili mračnim hodnicima sabora i pozauzimali mrkle sobe. Oni mužjaci koji su ostali bez svojih pratilja (tada su poželjeli da je broj žena u saboru barem jednak broju muškaraca) ostali su za šankom i vrijeme do glasovanja o povjerenju vladi kratili bocama piva i drugih žestokih pića. Nakon glasanja na scenu je stupio Kiro i predstavničko tijelo uveselio svojim stand-upom i pričanjem viceva koje je već ispričao jednoj novinarki misleći da za nju postoji nesložbena izjava. Gdje ćeš boljeg tuluma nego onog cjelovećernjeg u Saboru kojega plaćaju porezni obveznici...

(red: petnaesti)

Na marginama tog kasnovećernjeg showa dogodila se i neobična promocija pronatalitetne politike HDZ-ove vlade. Da bi naglasio potez plemenskoga šefa Sanadera koji porodiljske naknade diže sa 1000 na 1200 kuna, suhomesnati zastupnik Fiolić je izmislio da je njegova punica prva rodilja koja će tu naknadu dobiti. I hvalio se on da se rodio mali Saborko koji je njegovoj ženi postao bratom i koji će sigurno glasati za HDZ kada odraste. I plaća on cuge svima... Njegova punica, medicinski fenomen koja je trudnoću iznjela u svojoj 59 godini bez ikakvih problema, dugo je od svojih susjeda koje su dolazile na kavu skrivala trbuh , te ih tako prevarila sve do svoga poroda. A novinari se sjatili pred njezinu kuću i obasuli je perjem koje Fiolićeva žena još i danas čisti u dvorištu. I kralj-suhomesnatih-mrtvih-životinja Fiolić i dan danas tvrdi da nije bio pijan kad je izrekao taj štos. Ne znam da li bi bilo žalosnije da je, uistinu, bio pijan ili da je to izjavio trijezan. Procijenite sami... Bitno je da je njemu oprostila štos njegova punica Marica i da se više ne mora braniti od optužbi da radi one stvari i u svome sedmom desetljeću života. Znate, opasno je to kada mladu curu optuže za bludne radnje u maloj konzervativnoj sredini...

(red: trideseti)

Nakon nedavnih događanja i puštanja na slobodu svetog pedofila Ljubičića, ja sam napokon pohvatao neke stvari. Skužio sam zašto je Crkva u Vrbniku na otoku Krku željela uvesti čednu zonu. Tako da se riješi nasrtljive konkurencije u kratkim hlačicama koja bi im se šetkala po Crkvi sa fotoaparatima i glumila turiste dok bi slikali zbor. U zadnje se vrijeme naša večinska Crkva u Hrvata stalno rješava neke konkurencije. Ljuti se šaman Bozanić zato što poglavica Mesić neće slušati njegove fantastično lijepe propovijedi u kojima se ne bavi vjerom nego poslom poglavičinim. A nisu se tako dogovorili. Poglavica je poglavica, a šaman je šaman. A šaman se počeo baviti svime osim vjerom. Valjda je i njemu dosadila. Pa on traži otetu Židovsku imovinu u Sisku, kao da je taj najljepši dvorac njegov. Pa hoće neradnu nedjelju za sve osim za one koji su pod šamanovom ingerencijom i koji njemu moraju baciti novac u njegovu duboku škrabicu. Još malo pa ćemo od šamana kupovati i police životnog osiguranja, jer će 25% državnog osiguravateljskog poduzeća potpasti pod poduzeće Kaptol d.d. I tada ćemo, da bi mogli krstiti dijete, morati kupiti prvo policu osiguranja, a tek onda će nam izdati krsni list. I tako za sve sakramente, pa si vi računajte... Sada znam i zašto kažu da je Bog Svemoćan... Zato što ima toliko dionica u svome portfelju.
maroon @ 01:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.