Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - svibanj 2007
nedjelja, svibanj 27, 2007


Zagrebački poglavica trčao je 42 kilometra i 125 metara da bi Gospi donio vijest o svojoj budućoj pobjedi na untarplemenskim izborima. Ona ga je lagano pogladila po njegovoj lijepoj grivi i dala mu radosnu vijest, napisanu u wordu, u kojoj kaže da je i Bog na njegovoj strani u toj strašnoj bitci te je još  poručila da više ne vozi pijan jer će Hrvati (izabrani nebeski narod) ostati bez "radišnog" vođe. Ostanak bez izumitelja teškoga rada bio bi malen udarac za poglavičinu ženu, ali veliki udarac za čovječanstvo koje više ne bi znalo što je rad...

(red: sedmi)

A što je težak rad ovoga je tjedna saznala Vlatka Pokos koja je nasilno izbačena iz stana svoga supruga, inače poznatijeg po tome što mu je svaka žena poznata sa mondenih punktova hrvatskoga međuzemlja. Ona je morala naučiti tehnike koje svaki prosječni hrvatski kradljivac automobila mora znati. Obijanje brava zbog lijepog izgleda lijepe pjevačice... Lijepa voditeljica zna da se u petom mjesecu, u doba globalnog zatopljenja, ne nose bunde, a ona još nije dovoljno smiona da gola šetka gradom dok je tisuće hrvatskih paparazza, koji svi redom rade za 24 sata, prati u stopu. I tako ona, po noći sa svojom štiklom prčka po Dikanovim bravama, dok joj on iz unutrašnjosti stana viče da prestane jer će je tužiti za zlostavljanje u obitelji.


(red: šesnaesti)

Naš vrli glavni poglavica koji je, nekada davno prije svih vijekova, rekao da je zemlja Hrvatska četiri puta pobjedila u Drugom svjetskom masovnom pokolju (dva puta na bojnom polju i dva puta u nogometu, valjda) ovaj je tjedan gledao kako se djeca igraju spašavanja ljudi. Za tu dječiju igru on je, iz svoga đepa, izdvojio milijun i pol kuna te zaključio da nije bitna cijena nego je bitno da se djeca igraju, a da se on slika i navija za neki tamo ratnohuškački savez. Želio je prikazati glupim Hrvatima da se taj savez u ratovima bavi spašavanjem ljudi i da im vojna oprema uopće nije prava nego je na vodu. Zbog tih pištolja na vodu tu je vježbu smjestio na more da spasioci ne bi koristili našu vodu iz pipe za svoje pucaljke.

(red: dvadeset i peti)

Ucjena nije u redu. Doktori vas šalju na pretrage sve dok sami ne podlegnete i priznate da  zajebavate instrumente i da ste vrlo bolesni na mozak. Radio 101 nije najgori radio na svijetu. Klime u novim poglavičinim tramvajima su sjajne i na njima komotno možete hladiti pivu. Teško je ne sjetiti se kada ste zaspali prije jedan sat iza ponoći. Lakše je pijan voziti bicikl nego auto. Neke informacije je bolje da vam kažu na vrijeme. Katolička crkva seljaka svoje svečenike pedofile od župe do župe. Naš nogomet je jadniji od naše politike. Možda sam prestar za izlaske, a glasna glazba mi ide na živce jer ne mogu čuti svoje misli. Lupajući po tamburi možeš si zamisliti da si punker...

(the end)
maroon @ 03:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, svibanj 25, 2007

Kolega bloger Socijalizam je načeo ovu temu o kojoj bi i ja napisao svoje skromno mišljenje... Ponuda francuskog predsjednika da neuspješni Ustav, koji nisu htjeli prihvatiti građani EU u Francuskoj i Nizozemskoj, zamijene sa "ugovorm" među članicama, još je jedan od načina za izbjegavanje demokratizacije Unije. Država u kojoj se građani ne mogu dogovoriti oko temeljnog dokumenta u kojem trebaju stajati najviši principi te države, ne treba niti postojati. Zajedništvo Europljana ne postoji ako se ne mogu dogovoriti oko zajedničkih ciljeva, a nemogućnost izglasavanja Ustava na referendumima među građanima, je upravo to. Donošenje "ugovora" bio bi dogovor političkih elita, a ne građana, za zajednički okvir djelovanja. Te političke elite su izabrane na izborima i imaju legititmitet za predstavljanje građana svojih zemalja, ali mi se čini da taj njihov legtimitet ne seže tako daleko da mogu dogovarati i izglasavati temeljne dokumente neke nad-države, a da pritom ne upitaju svoje građane što o tome misle.

Ono što dokazuje i ova saga o "ugovoru", a ne Ustavu Unije, je to da europski političari ne žele stvoriti  Europu europskih građana, nego Europu političkih elita. Nećemo vas građane pitati o ničemu što se tiče europskih tema, je stav tih političara. Na taj način neće stvoriti zajednički europski identitet među građanima. Oni ne mogu stvoriti niti zajedničku policiju, vojsku, pravosuđe i druge institucije jedne države i još uvijek politiku Unije vode na temelju vanjskih politika svojih države. A tako se zajedništvo ne gradi. Europska politika mora nastajati u Europskom parlamentu koji je jedino izabrano tijelo od strane europskih građana, a ne na nekim zatvorenim sastancima najjačih europskih vođa. Ovako se stvara Europa nezadovoljnih građana koji ne razumiju što će njima  Europska unija i jasno je da odbacuju dokumente koji dolaze iz toga elitnog kruga. Ni ovaj "ugovor" ne bi prošao referendume u zemljama članicma, i to ne zato što je on loš ili dobar, nego zato što građani ne vjeruju u ono što njihovi političari na europskom tlu rade. EU se još uvijek među građanima gleda kao nužno zlo Europe koja geostrateški ne može opstati rascjepljena. No, ovaj način odlučivanja je svakako odbojan među građanima Europe koji jednostavno nemaju povjerenja u te institucije.

Mislim da će još mnogo vremena proći dok građani počnu Uniju shvaćati kao svoj okvir djelovanja i da građane drugih zemalja članica počnu smatrati svojim sunarodnjacima. Mnogo je prepreka koje današnji europski političari ne znaju preskočiti i oni ne znaju stvoriti europsko zajedništvo. "Ugovor" a ne Ustav; pojedinačne a ne zajednička politika; sastanci predsjednika država a ne jedan predsjednik izabran na europskim izborima sa jakim Europskim parlamentom; ne pomažu u stvaranju percepcije ljudi da je Unija i njihova država...

maroon @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007


Plava... Svetlo-plava... Dinamo-plava... Modra... Negdje se preklapa sa bijelim oblacima i čini mi se da se događaju nebeske priče koje nitko ne razumije osim osvještenih apstraktnih umjetnika koji i u mrlji na pločniku vide umjetnost. I zaista, mrlja na pločniku jest umjetnost nekog zagriženog stvarača mrlja. Ekspert u svome polju, marketinški stručnjak u duši, on mrlju nacrta točno tamo gdje je drugi primječuju. I kakav je samo to oblik mrlje... Mrlja koja smiruje i razdražuje u isto vrijeme. Mrlja koja te tjera na revolt i na pasivnost; na vikanje ulicama partizanskih parola; i na kupnju karata za maksimirski koncert Thompsona. Možda je ta mrlja na pločniku Bog koji se ukazuje i kaže nam da gledamo kud hodamo; daje svoj karakter učitelja i prosvjetitelja. Jer ako ne gledamo kud gazimo, mogli bi zagaziti u... Drek!

Smeđi oblaci... Crni oblaci... Snježno bijeli oblaci koji podsjećaju na jastuke u staroj sobi neke drvene kuće prošlih vremena. Ta je kuća podsjetnik da je i nekada davno život tekao. I bez struje, bez kompjutera, bez usisivača i drugih spomenika moderne civilizacije. U njoj se događao i smijeh i radost; i tuga i plač. I seks je ponekad drmao drvene temelje te kuće. Cvilile su daske koje su bile malo starije. Te kuće ponekad je pojeo i požar i upozorio ljude da budu oprezni sa vatrom. Ponekad je bolje ostati bez ručka nego bez doma...

(nastavak slijedi...) 


maroon @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2007

Naletio sam na jedan sjajn blog, nekog Amerikanera koji je snimao nerede povodom sastanka G8 u San Franciscu 2005 godine i zato što je odbio svjedočiti protiv prosvjednika i predati snimke sa tog događaja vlastima, čovjek je odležao 8 mjeseci u zatvoru... Na blogu ima i vrlo zanimljivih snimaka, pa uživajte... Upoznajte Josh Wolf-a, borca za slobodu govora...
maroon @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 19, 2007

Jeste li znali da Ivan Čehok ima blog na blogeru? Ja nisam do danas... I tako, ja danas otvorim taj blog jednog od najboljih gradonačelnika na svijetu (moš mislit) i na što naiđem... Jedan post i to uvodni od 2. svibnja u kojem Čehok objašnjava da internet doprinosi decentalizaciji, otvorenosti političara itd... I ništa drugo... i još k tome nema čovjek niti jedan komentar... Stvarno ne razumijem zašto je otvorio taj blog... A vi?
maroon @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 18, 2007

Kada bi netko zg gradonačelniku Bandiću ponudio da bude kralj hrvatski on bi bez ikakvog ustezanja rekao da je on jedini i odabrani za tu funkciju i da će svojim radom kraljevinu učiniti boljom i ljepšom. Jednostavno, taj čovjek je egocentrik sa previše ambicija i malo takta za druge i drugačije od njega. U biti, on nikoga osim sebe ne smatra dovoljno dobrim za bilo što. I da je smetlar, on bi tvrdio da su njegove ulice najčišće, jer on najviše puta metlom pređe preko jednog mjesta. Ono što ne razumijem je ZG SDP. Ta organizacija koja je stasala u turbulentnim vremenima crnoga tuđmanizma u kojem nije demokratski mogla dobiti izbore, jer je glas sa Pantovčaka stopirao svakog njihovog kandidata za gradonačelnika, sada se ponaša kao da je Bandić jedini um koji postoji u njihovoj organizaciji. Svi ostali su postali amebe koji poslušno slušaju i podržavaju sve što Veliki Vođa kaže. Tako je i za kandidaturu Bandića za SDP-ovog predsjednika cijela organizacija jednoglasno stala uz njega. Jedan je samo bio suzdržan... To je ona iznimka koja potvrđuje pravilo da prosječan zagrebački SDP-ovac nema mozak i svoje mišljenje.

SDP sa gradonačelnikom Bandićem na čelu skrenuo bi opasno u desno. To je odlično za izbore u mjesecu studenom i jako loše za socijaldemokraciju u Hrvata. Bandić je čovjek koji grad Zagreb vodi čvrstom rukom; čovjek koji ne tolerira nikakvo različito mišljenje; čovjek koji je uvjeren da je socijalno osvješteno dizati sve moguće cijene komunalnih usluga u gradu; čovjek koji vjeruje da je u redu voziti mrtav pijan, bježati policiji i nakon toga još tvrditi da je za masu promila u njegovoj krvi zaslužan osvježivač daha na bazi alkohola. Koliko bi samo SDP izgubio izborom Bandića za predsjednika znaju građani Zagreba kojima je lijeva ideja u srcu. Stvaranje Holdinga i samopostavljanje na njegovo čelo izraz je bahatosti gradonačelnika Bandića, ali ne samo to; to je izraz Bandićevog nepovjerenja u institucije koje trebaju sačinjavati ljudi različitih svjetonazora. Bi li Bandić i na državnoj razini težio takvim potezima, ne možemo znati. Da li bi sebe (kao budući premjer) postavio na čelo svih državnih poduzeća, možemo samo pretpostavljati. Bandić i Sanader su isti tip političara, a SDP se barem po stilu uvijek razlikovao od HDZ-a i tim je svojim stilom koji je bio utemeljen i na nekim idealima privlačio građane. Taj tipčan SDP-stil Bandić nikada nije posjedovao. Bandić je čovjek bez ideala, ako bolesnu ambicioznost ne računamo u ideale.

Zbog mojih simpatija za socijaldemokraciju nadam se da izborna konvencija SDP-a neće završiti pobjedom Milana Bandića. Ako tako završi, moći ćemo zaključiti da se cijeli hrvatski politički brod nagnuo u desno i da postojana alternativa HDZ-u ne postoji.
maroon @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007

U neko davno doba (kada su bajke bile realan život, a snovi smjerokazi života) postojao je drveni most koji je spajao dvije obale. Maleni potok ispod njega, po ničemu poseban ili zanimljiv, tekao je ravnomjerno i dosadno, nikada ne gubeći tempo i žestinu proticanja. Oni su se nalazili na tome mostu i stvarali svoje živote ljepšima i vrijednijima življenja. Doba ratova i kanibalizma, patnje i plača, siromaštva i gladi, na tome mostu nisu bili tema razgovora. Život je na njemu bio omeđen dojmom sklada i prirodnosti; praktična ljubav bez laži i svjesnih prijevara.

Ona ga je voljela zbog njegove tajanstvenosti. Mistične priče neutemeljene u ničemu; želja za personifikacijom prirodnih objekata i davanje imena zvijezdama; strastveni odnos prema kukcima i želja za stvaranjem nje nerealne. Ona, u njegovim pričama, više nije bila tako jednaka svim drugima. Sa svim nadnaravnim moćima koje joj je pripisivao, dobivala je neko božansko lice sposobno za pomicanje brda i mijenjanje svima poznatih nepromjenjivih stvari. Ona je, na tome drvenom mostu, živjela svoj svijet snova. On je dolazio iz šuma sa druge strane potoka i nikada nije shvatila gdje je njegov dom. U trenutku ludosti vjerovala je da razgovara sa samim Bogom koji joj se, u tom čudnom obliku, ukazuje na mostu. Tjelesni užici i dodiri koje su izmjenjivali dokazivali su joj da on nije Bog, jer je bilo jasno da nije duh, nego vrlo tjelesno biće. U strahu od primitivnog stanja duha plemena, često je bježala i tražila mir na mostu.

Došao je dan rata, snovi su postali iracionalan faktor života, a groblje njezina plemena se dvostruko povećalo. U nedostatku hrane počeli su jesti svoju djecu. Most je, u strateške svrhe srušen. Ona je umrla trudna, sretna zbog preranog dolaska smrti koja ju je izbavila od razmišljanja o budućnosti...

maroon @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 14, 2007

12% stanovništva u SAD-u su Crnci.

2002. godine Crnci su činili 45% zatvorenika u SAD-u.

Više od 80% osoba nad kojima je izvršena smrtna kazna osuđeno je zbog ubojstva bijelaca, premda u SAD-u polovinu žrtava ubojstava čine ne-bijelci.

U 80% slučajeva što su ih u proteklih pet godina savezni tužitelji sudovima dostavili na razmatranje, uz zahtjev za smrtnom kaznom, riječ je optuženicima iz redova manjina. U više od 50% slučajeva, okrivljeni je Afro-Amerikanac.

(izvor: knjiga "Moćnici su iznad zakona", Amy Goodman i David Goodman)
maroon @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, svibanj 12, 2007

Ja sam nuklearna bomba u trenutku dodira sa tlom Hirošime. Sretan zbog tuđe sreće i tužan zbog tuđe tuge. O tuđem se mogu odrediti dok prema svojoj sreći i tugi ne znam što osjećam. Pogled na nevine-mrtve-civilne-kolateralne-žrtve-rata rađa u meni bijes prema bezdušnim ubojicama. No, niti ubojice nisu krivi. Oni su samo spremljeno streljivo u skladištu koji čekaju da ih netko izvadi iz kutija, napuni svoje oružje i ispali na njihov jedini put. Oni su samo izvršioci volje nekoga Boga što njih koristi za svoje stvaralačke pohode. Taj Bog uživa u patnji. Uživa u smrti. Voli krv...

Ja sam zloćudni tumor u trenutku pojave u tijelu bolesnika. O sebi mrtvom ne znam što osjećam. Još nikada svoje tijelo nisam vidio kako beživotno leži na nekom pločniku, par trenutaka nakon što ga je pogodila bomba zrak-zemlja. Kada taj snimak vidim na televiziji moći ću se izjasniti i o svojim osjećajima u tom trenutku. Premda bomba još nije niti ispaljena, postoji mogućnost da me spremna čeka u nekom prašnjavom spremištu. Revni skladištar o njoj vodi evidenciju na temelju jasno određenog evidencijskog broja. Dok ovako neobavezno zaranjam u sebe mogu tu bombu smatrati usamljenim objektom. Njezina slava počinje tamo gdje prestaje moj život. U tome kratkom trenu oboje umiremo...

Ja sam tek rođeni virus koji će pobiti cijelo čovječanstvo. Ne zovite me imenom, nego po funkciji. Virus-ubojica....O meni nemojte razmišljati, nema smisla. Živite trenutak i uživajte u njemu. Možda vam je posljednji! Razvalite svoje okove i plešite na auto-cestama; poljubite prvu prolaznicu; razbijajte boce u fensi barovima; goli trčite noću po grobljima i pazite da vas opatice ne ščepaju! Čupajte nokte kliještima i bodite se šarafima sa navojem... Jer, možda vam je ovo posljednji tekst koji ste pročitali.
maroon @ 02:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2007

Stoljećima je pljačka napadačkih vojski bila uobičajeni dio ratovanja... Danas, barem u civiliziranijim državama, ne dopuštamo vojsci da divlja u potrazi za ratnim plijenom. Pljačku prepuštamo ljudima u odijelima i više to ne nazivamo pljačkom. To nazivamo gospodarskim razvitkom.


                                                                Brian Whitaker, The Guardian
maroon @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2007


Francuzi su izabrali ovo...


A do toga će svojom čvrstom politikom ponovno dovesti ovaj lik...




Predstavljam vam novoga predsjednika Republike Francuske: Nicolas Sarkozy! Pljesak, molim!
maroon @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Gledam jučer Dnevnik (baš sam si želio pokvariti subotnji izlazak) i imam što vidjeti... Ide prilog koji prati današnje izbore u Francuskoj i u njemu jedna originalna Francuskinja, koja priča tečni hrvatski jezik, koja kaže da će glasati za Sarkozyja... Razlog zbog kojega će ta "francuskinja" glasati za desničarskog kandidata je taj što će taj simpatični čovječuljak smanjiti imigraciju u Francuskoj. I to kaže vrlo mirno, bez grižnje savjesti što samu sebe diskriminira tom izjavom. Kada je ona iz jedne europske vukojebine zvane Hrvatska došla u Francusku tražeći bolji život onda je francuska imigrantska politika bila ok, a sada kada u Francusku dolaze jebači iz Afrike da bi potražili bolji život, e sada ona više nije za to. Sada njoj, kao autohtonoj Francuskinji kojoj su korjeni u Francuskoj od doba kada je isusova žena prebjegla iz Jeruzalema, smeta sva ta jeftina radna snaga koja poštenim Francuzima oduzima ilegalne poslove. I danas će Francuzi i izabrati rasizam umjesto tolerancije prema drugima i drugačijima... Za kraj bih rekao i to da je sam Sarkozy sin mađarskog imigranta te da vjerovatno zbog toga pati od kompleksa manje vrijednosti i nasilje nad crncima koristi za liječenje svoga bolesnog uma... Živjeli sloboda, bratstvo i jednakost na francusko-desničarski način!
maroon @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, svibanj 4, 2007

Znam da nema rješenja i znam da ne mogu pomoći... Dvije konstatacije koje mi, u ovome trenutku, najvjernije opisuju pojam beznadnosti. Kombinacija toga što znaš da se nešto raspada i saznanje da raspadanje ne možeš zaustaviti. Taj proces koji traje već dvije godine danas me uvjerio da se stvari nikada neće vratiti na staro. Ma koliko se ja zavaravao i u nekim banalnim stvarima vidio pozitivne pomake. I tako se svijet polagano ruši pred mojim očima... Onaj jedan lijepi svijet koji me pratio od moga djetinjstva se ruši. Krov je, te čvrsto zazidane kuće, odavno odnio neki jaki vjetar i bacio ga nekamo daleko od mene. Krov, možda, i nikada nisam vidio. Prvi je kat odnio jedan ratnik kapitalizma ispalivši metke u gomilu ljudi. Prvi je kat bio mjesto moga stalnog utočišta. Moje sigurno skrovište puno topline i razumijevanja. Nakon toga dana bezumlja, ostao je samo temelj koji neizbježno trune pred mojim očima.

Inače nisam sklon tome, ali večeras bih mogao plakati. I nebo plače večeras. No, ona idiotska konstatacija da suze ne pomažu, ne dopušta mi niti taj luksuz. Ima li smisla, uopće, nastaviti dalje... Slutnja koju sam si posljednjih dana potvrdio glasi: što dalje to gore! I kako usnuti večeras? Eh, kada bi neki san mogao potrajati vječno...


maroon @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2007

Oproštaj... Tužan pogled za kraj i posljednje: zbogom! Sjećanja koja ostaju čine budućnost ljepšom. Nisu bitni događaji; nisu bitna mjesta i vremena sastajanja, društva lošija ili bolja. Nisu bitni niti oblaci koji su tada prijetili nad našim glavama, a niti sunce koje je govorilo da nam je ljepše nego što zaista jest. Bitni su osjećaji koji su tada svojim svjetlenjem ubijali mrak, a koji sada svijetle prema ljepšoj budućnosti. Ta spirala koja spaja prošlost sa budućnošću tako je opojna i tako lagano, u našim mislima, ubija sadašnjost. Sadašnjost nam je uvijek tmurna i dosadna. Nezanimljiva je zbog svoje stvarnosti i problema koji nam prijete. I zato su prošlost i budućnost toliko opojne.

Ne mogu se sjetiti mnogih  osjećaja u svojem kratkom životu, oni su završili negdje u magli ili su se izgubili u pamćenju. Jedan osjećaj dobro pamtim po ljepoti trenutka. Po optimizmu koji je izbijao iz mene zbog osjećaja da se svijet može mijenjati na bolje. Iz mraka u svijetlo; iz hladnoga u ugodno toplo; iz problema u šansu. Tako prokleto dobar osjećaj koji ću vječno pamtiti. I kada ne bude svih nas, morati će postojati ljudi koji donose optimizam temeljen na lijepim idealima koje dijelimo. Iskreno hvala!
maroon @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007

Poprilično je jasno da će moji snovi ostati samo moji. Ti ćeš se provlačiti kroz njih stalno kao kroz maglu. Na trenutke ću te vidjeti pa ćeš opet ispariti u oblacima kao da te nikada nije ni bilo. Neću biti tužan ni sretan zbog tih tvojih putovanja. Čekat ću i sanjati trenutke kada si bila ovdje. Moja će brada biti već do poda kada shvatiš da sam cijeli život čekao tebe. Sanjao te kako poljima trčiš slobodna. Kako praviš prazničke kolače unucima baš onako kako ih je moja baka pripremala. Taj život neće biti uzaludan shvatiš li na kraju što ja to strpljivo čekam. Neću biti razočaran i ako ne shvatiš jer moj besmisleni život imao bi smisao u čekanju nečega lijepoga kao što si ti. Osjećaji koji me preplavljuju čekajući te najljepši su i struje cijelim tijelom kao toplina tople kuće u zimsko predvečerje. Šire se ugodni trnci tijelom i poželim da potraje vječno.


I tada ti uletiš, kao nepozvani gost ulaziš u kuću. Kao pas lutalica u potrazi za izgubljenim gazdom. Dobiješ večeru i odlaziš. Bez pozdrava, bez laveža za kraj. Znaš da ćeš se vratiti i pozdravi bi bili promašeni. Ti se snovi vraćaju dnevno kao povjetarac što se neprestano vraća morskom žalu. Kao što žal ne može bez povjetarca tako ni ja ne mogu bez tebe. Pozdrav vjetra žalu bio bi nepromišljen, gotovo glup zbog svoje apsurdnosti. Žal bi pomislio da dolazi kraj svijeta i utopio bi se u beskrajnom moru. Vjetar ne bi imao koga gladiti i u koga puhati bez potopljenog žala.


Zaista, što bih ja bio bez tebe? Običan starac koji čeka nešto što nikada neće doći. Ludi sakupljač snova što se nikada neće ostvariti. Mornar sa brodom, ali bez mora. Ti ćeš se opet vratiti. Jedne ćeš noći u svojoj bijeloj uniformi umarširati u grad i vratiti mi nadu. Proljeće će te pozdravljati ranim izlaskom Sunca i prirodom u buđenju. Ja se više neću moći ustati, godine sjedenja učinit će svoje. Svijet će te pozdraviti mirom i ljubavlju. Maslinove će grančice u rukama kazivati da rata više nema. Krv se ne prolijeva svijetom više. Rijekom će poteći prava izvorska, pitka voda, a riječno crvenilo i trupla biti će zaboravljeni.


Odlaziti ćeš tako od mene i vraćati mi se. Samo da me podsjetiš da si tu. Ne čezneš iz mojih snova. Još te nitko nije oteo od mene i vračanje ti ne dosađuje još. Ja odlazim prije tebe na vječne oranice. Ti ćeš si morati pronaći novog sanjara za duge razgovore. Hoće li biti bolji od mene? Hoćeš li mu se češće vraćati i da li će te željeti više od mene? Tvoj ću sjaj gledati sa neba i željeti da svakim danom bude sve jači. Zaslijepiš li me i oslijepim li od njega znati ću da beskrajna čekanja ne bijahu uzaludna i da si još tu živa. Ulaziš u maglu i ne vidim te više. Još si uvijek ista. U najboljem trenutku bježiš pred dodirima i sakrivaš se od pogleda. I zbog toga te vječno čekam. I zbog očiju i kose, zbog toplih ruku i zagrljaja. Soba mi postaje beskrajno pusta. Tako mala i jednostavna. Dosadna. Neću izdržati biti budan još dugo, a zaspati se bojim. Što ako zaspem, a ona se više nikada ne vrati. Zašto sam onda čekao toliko dugo?


(ovaj tekst je već, možda, bio na mome blogu... nisam siguran, jer je poprilično star...)

maroon @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007

1. svibanj, Međunarodni praznik rada! Kako to samo gordo zvuči! Pička materina i kurac od ovce... Danas, kada bi radnici trebali slaviti svoj dan, sindikalni vođe su odlučili napraviti prosvjed. Zaboravili su oni da i u liberalnoj-demokraciji i kapitalizmu postoji institut štrajka koji je puno bolji način za promicanje prava radnika. Pa onda, sukladno toj logici, oni na neradni dan pozivaju u prosvjede. Boje se ti vođe za svoja dobro plačena mjesta, a i boje se da ne razvrgnu deal sa svojim poslodavcima. Poslodavci i sindikalni vođe su na istoj strani, na strani koja radnike drži podalje od svoga istinskog okupljanja i zagovaranja svojih prava. Da nije tako onda bi od sutra započeo generalni štrajk hrvatskih radnika kojima bi se pridružili i obespravljeni umirovljenici koji su svakodnevno na ulicama pokraj kontejnera u kojima traže plastične boce i hranu.

I stranke su danas vrlo aktivne u promicanju svojih interesa. Obećavaju brda i doline, med i mlijeko, bolje plaće, više posla, a radnici zauzvrat moraju samo zaokružiti brojku na glasačkom listiću i čekati sve te divne promjene koje donosi nova vlast. Pička materina i kurac od ovce... Moderni hrvatski političari i njihove stranke  zaslužne su za ovako jadno stanje hrvatskog radništva i umirovljenika. Oni su izglasali sve zakone koji su smanjili prava, oni su ustrojili sudove koji funkcioniraju kako funkcioniraju, oni drže brojku od 300 000 nezaposlenih ljudi tako da poslodavci svoje radnike mogu ucjenjivati otkazima. I oni se na današnji dan, licemjerni kakvi jesu, sakupljaju na grahu po raznim parkovima da bi radnicima bacali prašinu u oči i uvjeravali ih da će im oni pomoći. Kada dođu na vlast, naravno...

Na ovaj dan svi sudionici svih tih proslava (čitaj: cirkusa) ne žele priznati da se moderan svijet kreće u potpuno drugom smjeru i da svi koji žele držati korak sa modernitetom moraju gaziti prava radnika. U modernom svijetu socijalna sigurnost širokih slojeva naroda nije na cijeni, na cijeni je gomilanje kapitala koji drži mali postotak ljudi. U modernom svijetu solidarnost radnika ne postoji, nego postoji borba između radnika za bolje pozicije i čvrsto držanje stečenih pozicija. Ovo je svijet sebičnih individualaca, a ne ljudi spremnih na pomoć. Ovo je svijet izraženog egoizma, a nikako svijet u kojem je poželjno biti altruističan pojedinac. Ako nemaš brdo para, nisi uspješan... To je logika iz koje se iščitava mantra modernog svijeta: da bi bio uspješan, moraš imati brdo para! I nije bitno kako si ih stekao, jer kada ih imaš onda si bezgranično moćan i nema te države koje će te spriječiti da ne stekneš još više. Jer političari žive od biznismena i kapitalisti im financiraju političko djelovanje... Kapital ima državu, a ne država kapital! I zato: radnici, pamet u glavu!


SRETAN VAM PRAZNIK RADA!
maroon @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.