Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - travanj 2006
nedjelja, travanj 30, 2006

U prošlim sam postovima komentirao SAD politiku i preslagivanje snaga u svijetu. Danas se dogodio povijesni sporazum koji naši mediji prate na margini događanja. Sporazum Castro (Kuba)- Chavez (Venecuela)- Morales (Bolivija) jasan je odmak od politike SAD-a i njegove želje da narode i države Južne Amerike stavi pod svoju kapu i iskarištava njihove prirodne izvore i jeftinu radnu snagu. U Južnoj se Americi već neko vrijeme događa proces u kojem na vlast dolaze izrazito lijeve vlade. Ovaj je sporazum povezivanje tih svjetonazorsko jednakih pogleda. Narodima tih država dosta je politike SAD-a i njihovih desničarskih ispostava u njihovim državama. U bijedi u kakvoj žive okrenuli su se socijalističkim idejama koje su na tome kontinentu uvijek bile nasuprot kapitalističkih režima koji su te narode stavili u neravnopravan položaj i gurnuli ih u tu bijedu.

 

Taj je sporazum i najava većeg zbližavanja država Južne Amerike. To je malo drugačiji proces od stvaranja EU koja je na kraju-krajeva samo ekonomsko zajedništvo, sa malim primjesama nekakvih vrijednosti. U biti, za razliku od ove trojice vođa u J. Americi, u Europi nema jasne vizije. Nema vizionara niti ideja. Pa, pobogu, niti Ustav, oko kojeg ne bi trebalo biti problema, jer on mora biti dokument sa prebrojavanjem zajedničkih vrijednosti Europe i zagovaranje istih, ne može se dogovoriti niti većina, a kamoli nekakva velika većina koja bi za taj dokument trebala biti potrebna. Stvaranje saveza u J. Americi dobiva se još jedan centar moći u svijetu. Imamo sada demokratsko-kapitalistički Zapad, socijalističku J. Ameriku, osovinu Kina-Indija, Islamski svijet te Afriku koja je velika ali ipak gladna pa nije nekakav bitan faktor u svjetskoj politici.

 

Tih 4 ili 5 različitih svjetonazora u zadnje se vrijeme udaljavaju sve više. To je svjetski politički problem, jer su još do prije samo dvadesetak godina postojale samo dvije strane; hladnoratovski podijeljene sa jasnim naznakama tko je s kim. Nakon raspada SSSR-a mislilo se da postoji samo jedan pogled, onaj kapitalistički, koji je bio u velikom zamahu. Nije prošlo dugo od toga, a već se napušta taj svjetski model.

 

Zašto se napušta? Zato što većina nije njime zadovoljna. Većina radi sve više, a ima sve manje. Bogate se rijetki i oni veliki, a oni mali uvijek ostaju mali, samo što im još usade osjećaj da većim trudom i zalaganjem mogu postati veliki. I sada su dobili pravo glasa i ne žele da se manjina bogati na njihovim leđima.

 

(nastavak slijedi sutra)

maroon @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 28, 2006
Evo jedna pjesmica za Busha:

KRALJ VELIČANSTVENI

Crno bijela pravda
praktičnih lažova,
perverzne ideje
sretnog svijeta lova.

Nasmiješenog lica,
glave pune snova,
ubija nam život
u tjeskobi rova.

Povijesna je ličnost
guba faca ova,
uživa u smrti
svojih labudova.

Odzgora gleda
satelitska sova,
dođi i poljubi:
"Tvoja slika nova!"

Ta paklena ličnost
postati će mit,
grobovi još šute,
a on je bogat kit.
maroon @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 27, 2006

Ja nisam glasao za Busha. Ni vi koji ovo čitate niste glasali za Busha. No, ipak taj čovječuljak se brine za našu sudbinu. Ova dizanje cijena goriva nije Sanaderovo maslo, on najmanje u svemu ovome utječe na cijene nafte. To militarističa američka politika namjerno izaziva naftne krize jer Bush mora nekako financirati iračku avanturu i buduću avanturu u Iranu. Taj teksaški šerif, ubojica male djece i sramotitelj američkog naroda mora nekako pokriti deficit u svome proračunu. Čak su i Amerikanci (poprilično glupi i zatrovani ideologijom kakvi jesu) počeli shvačati tko je njihov poglavica. I u Americi mu je pao rejting. No, nemojmo se zavaravati da ga oni ne vole zbog kršenja ljudskih prava, oni ga ne vole (kao što ni Srbi nisu, na kraju, voljeli Miloševića) zbog neuspjeha u ratu. Vole ga naftne kompanije. One zasigurno, jer nitko nije toliko zadovoljan kao naftni magnati kad se događaju naftne krize. Sada će im priskrbiti i iranske izvore nafte i onda će, pod utjecajem politike američkih Republikanaca, barel nafte biti preko sto dolara. Države će upasti u dugove, a tko će im onda posuditi novac? MMF i Svjetska banka, pod kapom SAD-a. I onda će opet svi biti u vrlo podređenoj situaciji na prema SAD-u. Treći je svjetski rat vrlo blizu. Ovakav položaj neće nitko trpiti. Osovina Kina-Indija-Rusija to sve skupa neće mirno gledati. Tko će se pridružiti Amerikancima. Glupi Europljani, kao i uvijek. I onda će početi nabacivanje nuklearnih borbi. No nećemo tako daleko.

 

Tražim bezuvjetan bojkot američkih proizvoda sada i odmah, ne zbog jadnog američkog naroda nego zbog ekonomsko-političkog lobija na čelu te fašističke države. Busha u Guantanamo bay!

maroon @ 22:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 26, 2006

O čemu danas pisati. Sve što se bitno događa događa se na relaciji SAD-Iran, a to su zaista premučne i preduboke teme za blog. Američka politika već godinama ne valja i to je otprilike to. Onda se nađu i psihopati sa drugih strana i naftne krize. Ja sam sad došao iz grada sa autom i ne primječujem manje gužve, još uvijek Hrvati imaju za benzin i naftu. Ljudi su vrlo prilagodljiva bića, sve dok se ne počnu nabacivati nuklearnim bombama mi ćemo živjeti. U krajnjem redu nakon automobila postoje i bicikli. Hrvati imaju dovoljno zemlje da bi se prehranili, samo treba hranu malo poštenije rasporediti. Manje ćemo trčati za novcem, a više biti sretni sa planetom na kojem se nalazimo. Iz auta i gradske gužve slabo se vidi ljepota zemlje. Samo ne treba gubiti nadu. Bush će na kraju krajeva završiti u svome Texasu sa žaljenjem što nije postao car SAD-a i razmišljati o državnom udaru. Nitko ga neće slušati i umrijet će sam sa svojim bolesnim fikcijama. Evo ja nastavljam sa svojim pjesmama. Pozdrav, uživajte u ovom lijepom svijetu, mi još uvijek imamo iskrene prijatelje, a Bush-a je jedino voljela njegova majka kada ga je rodila. Teško je tako živjeti, kada te nitko ne voli.

maroon @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

   Ostaje ironija…

Ostaje ironija…

 
Želje stvaraju
dvore iz snova
u dubokim barama
našeg postojanja.


 


Mitovi stvarnosti
ostaju zakopani
u Zemlji
djevojčice iz Oza.


 
Ozbiljnosti postaju
neispričani vicevi
kamenih ljudi
kamenog doba.


 
Jecaj mrtve prirode,
glasna pobuna
zelenog pokrova
od korijena do vrha.


 
Uskrs prirodni
u obnovi snova
te stvarnosti
u smrti ljudskoj.


maroon @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 25, 2006
Danas mi se ne da pisati o tome kako je Sanader lagao hrvatsku javnost u vezi sa benzinom, pa nastavljam sa nekim svojim (ne)uspjelim pjesničkim izletima.

  Zora


U svitanje zore
na krevetu nijemom
ležala si obavijena
jutarnjom samoćom.


 
Tako lijepa,
nježna
u razgovorima
snova.


 
Sama…


 
Tužni početak
Sunčevog dana
kroz stidljivi dodir
toplih zraka.


 
Neobavezan gutljaj
natočenog čaja
i nastavak
noćne priče.


 


Glasanje ptica
i opojni mirisi
razbuktalog ljetnog
cvijeća.


 
Probudila te
nesnosna toplina
kroz prozor
tavanskog stana.


maroon @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 24, 2006

Igra skrivača…

 
Ti se skrivaš
u dugim noćima,
bježiš
mračnim putima sreće.


 
Prate te vjetrovi
u igrama beskrajnih
zvukova
ugašene mrtve prirode.


 
Tražiš utočište
u neugodnoj tišini
gradskih
ulica toplog ljeta.


 
Udaraš zidove
i brojiš prolaze,
bolne
rane ljubavnih jadi.


 
Smrt uzima
topli ljetni grad
samoće,
tišina vlada svijetom.


maroon @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 20, 2006
U ovim prokletim uvijetima u kojima živimo u svijetu svi bi se trebali pobrinuti da mir ne bude samo jedan dan, niti jedan tjedan... Kada bi jednu godinu prestali svi ratovi i kada bi se godinu dana ljudi trudili svim sredstvima, osim onim nasilnim, za rješavanje problema, uvjeren sam da više nikada na svijetu ne bi bilo rata. Ta bi godina djelovala umirujuće na sve ljude, shvatili bi da ratovi zaista ničemu ne služe osim patnji, gladi i smrti...

Poštivanje dijaloga i nenasilnog rješavanje problema trebao bi biti program mlade generacije. Ove generacije koja stasa u filmovima koji ne mogu proći bez ubijenog čovjeka, koja stasa u naftnim ratovima, u perverzno ustrojenim nacionalizmima i svim drugim politikama koje promoviraju nasilje. Nastavimo li praksu koju generacije već provode pitanje je kakva je budućnost naših nasljednika. Ako ne zbog nas koji smo već doživjeli užase rata onda se zbog njih treba truditi. Treba im promovirati različitosti kao bogatstvo svijeta jer različite kulture donose svijetu energiju. Uniformirati svijet u jednu kulturu znači od ljudi napraviti robote, beživotne i bezidejne jedinke koje ne služe ničemu.

Zveckanje oružjem nikome ne donosi profit, kako ljudima kao pojedincima tako ni zajednici u cjelini. Oružje promovira jedino strah. Taj strah od smrti od ljudi napravi strojeve za ubijanje neprijatelja. Time se koriste oni koji siromaštvo duhom i socijalno siromaštvo ljudi upotrebljavaju za svoje potrebe. Te su potrebe uvijek ekonomske ili su to potrebe za moći. Tako zbog jednog pojedinca i njegove kaste ljudi gube glavu. Ti se ratovi uvijek opravdavaju nekim višim ciljevima koji se gotovo nikada ne postignu ili gotovo nikada ne utječu na bolji život pojedinaca koji se za njih bore. Ljudi se bore za ciljeve, a ne za svoj ugodniji život. Uz sve mrtve koje ratovi donose oni donesu i masovnu eroziju vrijednosti u društvu, socijalni i ekonomski pad većine pojedinaca. Povezano sa tim i povećanje kriminala, jer dok jedni ratuju drugi se na mrtvim tijelima bogate.

Ne pišem samo o Hrvatskoj, pišem o svim zemljma svijeta. Nigdje rat nije donio ništa dobro većini pojedinaca u zajednici. On to ni ne može jer tome ni ne služi. Žalosno je što svijest pojedinaca nije došla do te razine da katorički odbijaju rat kao sredstvo riješavanja sukoba. On je, usudio bih se reći, prihvatljivo rješenje za većinu ljudi. Jer da je drugačije onda bi se dogodila situacija da državni vrh želi ići u rat, a ljudi se njemu ne odazivaju. I ne odazivaju se pojedinci sa jedne strane sukoba kao i sa druge. I tada rata nema. Rata nema, ako nitko ne želi ratovati nego želi raditi. Totalitarni režimi ne dopuštaju takvo razmišljanje jer u njima pojedinac nije pojedinac nego je kotačić u zajednici i ništa ga se ni ne pita. No, mi živimo u demokraciji u kojoj većina odlučuje, u kojoj ako većina kaže da ne želi ratovati onda rata nema. Svijest pojedinaca u tim je stvarima najbitnija.

Ovaj tekst želi biti apel svima da razmišljaju o miru kao odrednici života. Vjerujem da većina ljudi ne želi umirati u nelogičnim ratovima, a svaki je rat u svojoj biti nelogičan jer ne stvara ništa nego uništava sve. Razmišljajmo o miru, pokušajmo se ponašati kao mirotvorci u svojim sredinama. Što više mladih to prihvati u mladosti to će nam svijet za dvadeset godina ljepše izgledati.

Pozdrav!
maroon @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.