Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - veljača 2008
četvrtak, veljača 28, 2008


I odmak od istine ima svoje granice!
maroon @ 02:21 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2008


Pola je Vlade došlo na dodjelu nagrada "Zlatna kuna". Privlači ih sav taj blještavi glamur i poduzetničko okruženje... Osjećaju se kao doma. I oni su svi vrlo uspješni poduzetnici i bogati buržuji. Ti su im isti poduzetnici poručili da im je proračun dobar. Očito su ga slagali za bogatu hrvatsku kastu, pa ih ona i podržava u gospodarsko-socijalnom vijeću, u kojem ove dvije grupacije, Vlada i poduzetnici, redovito preglasavaju sindikate. Sindikati koji, čak, niti ne organiziraju radnike u štrajkove ili druge bune, su nepoželjni u tom braku kuna zlatica. Treći samo drži svijeću i potpuno je nepotreban, a to su Vlada i poduzetnici danas, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, zorno pokazali. Pljeskali su oni zdušno jedni drugima i sipali bonbončiće iz svojih usta u slatkim govorima o sjajnom progresu hrvatskog nam gospodarstva.

Sa druge strane, sindikati ostaju sami i još uvijek ne žele pokazati gnjev hrvatskog radnika poduzetničkoj vladi. Ili vladi poduzetnika. Oni najavljuju prosvjede, koji su vrlo glup način iskazivanja gnjeva. Nisu čuli za štrajk?! Za to treba već imati građanske hrabrosti i argumente kojima bi se suprostavili vladajućoj kliki. A sindikalni vođe te argumente očito nemaju. Ili ih se boje reći i povesti narod na Markov trg, gdje bi ih čuli i ministri koji su danas udobno sjedili u toplim stolicama knjižnice. Najžešća sindikalistica, Ana Knežević, danas je u Jutarnjem premijera nazvala prevarantom. I to je to. Kaže da on ne želi razgovarati s njima i vadi se na to da je Sanadera skužila i EU. Pa će sada valjda ona nakon EU dići svoj glasić. Prvo europski birokrati moraju oprati zlatnokunog premijera zbog socijalnog dijaloga, pa će tek onda sindikalni predstavnici. A ti isti birokrati Europe bi prvi da sindikata uopće nema, jer bi od siromašnih zemalja mogli napraviti europske Kine, gdje bi radništvo bilo jeftino, a regulativa nikakva. I te čeka Kneževićeva.

Od sindikalnih su predstavnika gori jedino hrvatski radnici koji misle da je štrajk izraz komunističkog mentaliteta kojega smo, hvala Bogu, ostavili iza sebe. I dobro je njima, imaju Hrvatsku, a socijalna su prava ostala negdje daleko u njihovoj mladosti. I u redu je da se ljudi bogate, pa makar i nepošteno, jer to tako u Zapadnoj svetoj demokraciji i ide. Boje se izaći na ulice. Tako ruše Hrvatsku. Boje se na hrvatskog policajca, jer je hrvatski. I boje se na novonastalu elitu, jer je hrvatska. Strah im je svima zajednički. Dobili su pravo da kažu da su Hrvati, a izgubili su pravo štrajka. U biti, sami su si uzeli to pravo, jednostavno ga ne koristeći. Ono je još uvijek tu. Samo čeka neke nove sindikalce i potlačenije radnike da ga konzumiraju. Jednom... U malenoj Hrvatskoj!

maroon @ 22:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Uz jednolični ta-te-ti ritam printera i samo poneki prijelaz sa uobičajene melodije u svrhu ubacivanja nove stranice, pišem ovaj instant tekst kojemu je vrijeme trajanja unaprijed odlučeno mojom voljom pisanja tekstova. I navodi me to na razmišljanje o pravdi koja se na ulicama moga grada kroji palicama za golf, ali ne po nečijoj tvrdoj glavi, nego po škljocajučem brujanju aparata, koji je svjesnome pojedincu izrazito išao na živce. Taj zvuk nije mu dao mira. I kako pravda zna da je nasilje najbolji način provođenja svojih ciljeva, on je umjesto po loptici, opalio po skupom uređaju. Pravda je došla na svoje, a buržoaština predojebanog tenisača ponovno je podigla prašinu i glupi narod u crnoj rupi Europe naveo na moraliziranje na javnim mjestima. Ima li pravo fotoaparat na svoje postojanje?

A i neki su pjevači ovoga vikenda podsjetili da računi za komunalije i ostale potrepštine bez kojih suvremeni čovjek ne može živjeti, nisu previsoki. Tako su pobjednici zahvaljivali Bogu povećanih komunalnih računa (inicijali M.B.) i obećali da ćemo druge godine euro-šund pseudopjevačko natjecanje doživjeti u Hrvatskoj, u mome gradu. Uz smješak kakav samo političar ima kada shvaća da je preveslao narod, gradonačelnik im se zahvaljivao na promociji. Narodna demokracija uličnih pjevača pobjeđuje svaku glad i neimaštinu, jer kada oni zanosno pjevaju uz svoj šeširić na podu, narod ne osjeća glad, a radnici ne znaju zbrojati koliko su radnih sati previše ovaj tjedan odradili, a koje im nitko neće platiti. Srbi su bili pametniji... Svoje su natjecanje održali još u četvrtak, uz zbor dvjesto hiljada ljudi, koji su u poznatom navijačkom ritmu (puno boljem od mojeg printera) skandirali: Ko-so-vo je srce Srbije, srce Srbije, srce Srbije! I cela je Srbija, izuzev odmetnute pokrajine, glasala za njih, a policija im se kulturno maknula, kada su nasilnim putem išli ulicama Beograda skupljati i preostale glasove. A što ćeš, kad Srbi vole donositi odluke jednoglasno!

Burza se ruši, pregovori staju, cijene su sve veće, a plaće ostaju iste, a mi se bavimo golf palicama, sukobima na imaginarnoj ljevici, mukama tamo nekog Albanskog naroda koji je proglasio svoju drugu državu pokraj prve, uličnim pjevačima i broju spin-odgovora koje premijer smije dati na aktualnom satu. Nismo normalni... I luđi smo od Srba. Njima su barem iščupali srce, pa sada imaju ozbiljne teme za razgovore s doktorima, dok mi pričamo o golf palicama i ljubavnim trokutima. I moj je printer pametniji od prosječnog Hrvata. I moj printer ima teže muke od muka prosječnog Hrvata... I još treba podići cijene komunalija i nabiti porez na kruh.. Sve je u redu braćo Hrvati... Podnijet ćete vi i to... Važno je samo da je danas Oscar!

maroon @ 01:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 21, 2008

- I moj je televizor poletio! Ravno kroz zatvoreni prozor... Veliki prasak razlomljenog stakla označio je novo vrijeme. Nakon znaka svi su učinili isto. Akcija je u potpunosti uspjela! - izjavio je neimenovani građanin, koji se sa svojim sugrađanima uputio prema glavnome gradskom trgu. Njegov žuti bicikl izdvajao se u gomili drugih, sivo obojanih vozila novog doba. - Grad je ponovno dobio svoj smisao. Ljudi se druže, propuštaju one iz drugih pravaca da se priključe prometu bez semafora koji su se ugasili. - razdragano je komentirala djevojka. Svi su hrlili na mjesto koje je bilo označeno zastavama slobode, te su čekali da njihovi vođe kažu kako dalje. Nova stvarnost zapljusnula je, poput vala, ovu masu ljudi koji nisu bili svjesni da je socijalna kohezija stvorena raspadom starog sistema.

Dvoje mladih ljubili su se u parku. Uz sjajnu pozadinu sunčanog dana, tražili su smisao u zajedništvu i požudi mladih lavova.  Blistali su u sjeni neke davno sasušene i ogoljele biljke. Samo je ponekad, njihovo pravo na privatnost javnoga mjesta, rušila prisutnost drugih građana koji su hrlili na skup. Nekima važna riječ velikih vođa bila je bitna, a ovo dvoje su uživali bez ikakvih riječi. Komunicirajući samo pogledima i dodirima, razumjeli su se bolje od bilo koje verbalne komunikacije. Neizreciva sreća u malenome privatnom trenutku, za njih je bila veća od bilo kojeg sjajno napisanog govora. Bez drhtanja u glasu; bez lošeg čitanja nepismenog funkcionara; bez političkih frazetina o boljem vremenu koje samo što nije došlo. To je vrijeme njima došlo, a najljepša je činjenica da ga oni nisu tražili u direktnim akcijama organiziranoga društva. Ljubav je neuhvatljiv pojam za mnoge spisatelje mudrih govora.

- Nema više nafte! - šaptom je rekla djevojčica. Ono što je na početku bio šapat, pretvorilo se u navijačko skandiranje zabludjele gomile. Masa koja je shvatila činjenicu, nije znala odgovor na pitanje o svojoj budućnosti. - Kako ćemo naplaćivati cestarine? - u čudu je vikao bezimeni političar. Ljudi će biti primorani hodati. Kakva tragična sudbina čeka cijeloživotne vozače, profesionalne rušitelje i kontrarevolucionare staroga sistema. Oni se sada moraju organizirati u formalnu skupinu tražitelja svoje nove sudbine. Kako će sada naučiti hodati, kada se cijeloga života voze?
maroon @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008


    Zadnjih tjedana dvije su teme u fokusu javnosti i obje se izravno tiču SDP-a. Demokratska stranka socijalnog predznaka! Kako to samo gordo zvuči... Trg maršala Tita želi biti izmješten iz Zagreba. Kažu oni koji znaju: Titin je režim ostavio veliki broj žrtava. I potpuno su u pravu... I nije samo to. Mnogi su demokratski režimi ostavili mnoge civilne i političke žrtve iza sebe, pa za to nisu odgovarali samo zato što su bili demokratski. No, Tito je imao malo drugačiju državu. On nije trpio oporbu i feralovski nastrojene medije; nije trpio stranke osim njegove partije; nije imao problema sa prigovorima o stranačkom postavljanju u državnu upravu, jer nije bilo stranke koja bi mu prigovorila (i pritom ostala živa); nije izašao na izbore za predsjednika; nisu po njemu srale civilne udruge; nitko o njemu nije crtao karikature u dnevnim novinama. On je bio diktator u diktaturi Partije nad ostatkom naroda.

    Razmilili se ovih dana SDP-ovci po tv-emisijama i svi od reda brane Titu. Prvi je argument da je Tito povijesna osoba. Pa kaj? Povijesna osoba je i Hitler, pa nema trg u Zagrebu (a ni nigdje gdje normalni određuju imena trgova). Drugi argument je da je Tito bio antifašist. Na ovome dijelu zastanu i ne žele reći priču o diktaturi, izborima, čistkama, centralizmu, nedemokraciji... Otprilike sve stvari koje bi sada nabrojali ti SDP-ovci, sa potpunim pravom, u modernoj Hrvatskoj ocjenjuju kao lošu stvar. Pa zašto onda brane Titu? Zašto jedna stranka koja zagovara i hvali se u javnosti sa sjajnim demokratskim postignućima (u svojim stranačkim izborima i u hrvatskoj državi) brani čovjeka koji je bio diktator.

    Argument nakon toga je da je u  Ustavu RH antifašizam i ZAVNOH-ovska Hrvatska, nasuprot NDH. I to je istina, ali dokazuje da su neki čitali samo taj prvi dio ustava. Kasnije se navodi da je RH demokratska država u kojoj se na vlast dolazi izborima, a da je višestranačje jedna od najvišnih vrednota. Kako to branitelji Tita povezuju sa njim, jednostavno ne znam. Ti isti će osuditi sve zločine (što je potpuno u redu) u Domovinskom ratu, ali će Titu amnestirati od ubijanja civila i političkih protivnika u njegovom režimu. I navijati za Trg maršala Tita!

    Drugi dio naziva ove lijeve stranke kaže da je ona i socijalna. Pa onda Bandić izvali da onaj tko ne može plaćati račune neka tornja iz njegove metropole. On tu metropolu očito ne radi za sirotinju i tu sirotinju ne želi vidjeti na ulicama. Sa hiperkapitalistom Horvatinčićem ruši donji grad i gradi garažu na kojoj će ovaj zarađivati, a zona naplate parkinga prestaje kod ograde moga dvorišta u Sesvetama. Cijeli je grad jedna velika parkirališna zona. Računi za komunalije služe za selekciju onih koji trebaju ostati u gradu (krupni kapitalisti) i onih koji se trebaju iseliti (sirotinja) i jeftino dati svoje zemljište za novu garažu. Demokratskom dijelu naziva SDP-a Bandić još donira i svoj odnos prema oporbi i građanima u stilu: "ko vas jebe! Ja sam tu izabran na četiri godine, a vi šutite i pakirajte su u međuvremenu!"

    Ja bih zaista želio demokratsku, socijalnu stranku u Hrvatskoj. SDP je zadnjih mjeseci po toj definiciji neprepoznatljiv, a to pokazujem i kroz ova dva primjera. Niti je socijalna, a niti brani demokratske standarde. A to je vrlo opasno. I da... Ajde se već jednom okrenimo budućnosti i socijalnim programima, a Tita maknimo sa trga i pustimo ga povijesnim udžbenicima u kojima će stajati i njegove žrtve koje će time dobiti svoju zasluženu satisfakciju... 60 godina prekasno!

maroon @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008

Priča o Butkovićevom intervjuu ispričana je i sada svi traže krivca za takvo stanje tiskanog novinarstva. Ono što je mene zaintrigiralo u jučerašnjem Otvorenom na ovu temu, činjenica je da naš premijer ne daje intervjue novinarima, osim preko maila. Pitam se, koliko sam samo takvih premijerovih intervjua pročitao? Novinar mu pošalje pitanja, a on u tišini svoje sobe izbaci pitanja koja mu se ne sviđaju, odgovori političkim frazetinama na ona koja su ostala, pošalje sve to skupa svojoj PR-agenciji koja sve to još doradi da se svidi javnosti i tada novinar dobije završnu verziju. Taj tekst urede lijepim Sanaderovim slikama i napišu uvod u kojem stoji rečenica: S premijerom Sanaderom razgovarali smo o aktualnim temama hrvatske političke scene... A ta je rečenica laž, jer nitko nije razgovarao. Svaka ta intenet konverzacija trebala bi biti jasno i nedvosmisleno označena u finalnom proizvodu. Poštenje bi nalagalo da Butković iznad tog intervjua napiše: Premijeru Sanaderu sam posalo pitanja na njegov mail, a on mi je proslijedio svoje odgovore, te da to ne nazove intervjuom. Teoretičari novinarstva trebali bi izmisliti neki naziv za takvu formu, moje je mišljenje da intervju to nije.

    Problem koji je, na margini ove priče, isplivao otvorenost je hrvatskog premijera medijima. Ako jedan od visokopozicioniranih urednika Jutarnjeg lista tri dana ne može doći do Sanadera, a niti do glasnogovornika Vlade, to znači da premijer daje intervjue samo kada to on želi i pod uvijetima koje on poželi. Ono što mi nije jasno je pasivnost hrvatskih novinara koji na takav odnos premijera prema javnosti ne upozoravaju kao na opasnu praksu. Premijer nam se objavljuje samo u obliku parola i prethodno smišljenih izjava, a nikada se ne konfrontira sa stavovima novinara. I na televiziji i na radiju ne možemo ga čuti često osim u obliku kratkih izjava kojima, najčešće, uspješno poentira. I izbjegavanje predizbornog sučeljavanja možemo gurnuti u kontekst ovog skrivanja Ive Sanadera od svih koji imaju (javno) različito mišljenje. Iz jučerašnjih izjava sudionika Otvorenog možemo zaključiti da je naš premijer zatvoren za dijalog sa novinarima, a time i za cjelokupnu javnost. To bih smatrao veličanjem samoga sebe i stvaranjem kulta ličnosti do kojeg se ne može doći, osim ako želite slijepo hvaliti lik i djelo.

    Nakon ovoga ekscesa hrvatski bi novinari napokon trebali javno reći što misle o takvom premijerovom ponašanju. Ivu Sanadera su stvorili razni butkovići i slični veličanjem njegovog zaokreta u politici HDZ-a. On im vraća šutnjom i ignoriranjem javnosti kao bitnog dijela političke stvarnosti svake zemlje. To se neće prekinuti sve dok se intervjui obavljaju preko maila, a do premijera se tri dana ne može doći službenim putem. Na potezu su novinari...
maroon @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008


    Na trećoj godini novinarstva, u 5. semestru iz kojega ovih dana polažem ispite, odslušao sam predmet "Oblici novinskog izražavanja" u sklopu kojega smo morali sami predlagati i pisati novinske članke. Kao dokaz da nisu izmislili izjave ljudi, studenti moraju čuvati brojeve telefona i, po potrebi, te brojeve predati profesorici, koja ima pravo provjeravati autentičnost izjava. Tako se to radi na fakultetskoj razini u kojoj se novinarstvo tek uči.

    Davor Butković, ugledni urednik i novinar Jutarnjeg lista napravio je intervju s "fantomskim" hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, za kojega se na kraju utvrdilo da se zove Viktor Zahtila. Dogovaranje intervjua putem mobitela i obavljanje istog putem e-maila ovom bi novinaru priskrbilo pad na ispitu. Neprovjeravanje činjenica napisanih u tekstu, ozbiljna je greška koju novinar može učiniti, a neprovjeravanje identiteta intervjuirane osobe još je sto puta veći grijeh. Samo obavljanje intervjua preko maila zahtijeva ozbiljan psiho-test koji bi utvrdio novinarevo stanje svijesti. Za intervju bi se novinar trebao pripremiti i baš ta forma zahtjeva izravnu konfrontaciju intervjuiranog sa nekim činjenicama koje on želi progurati kao istinite, a one to često nisu. I uvjeren sam da sve to Butković zna i da te stvari uči svoje novinare. Njegov je krimen nonšalantnost, a šteta koju je učinio ozbiljnom novinarstvu, nesaglediva je. Okrnjen ugled struke ovim se činom srozao na najniže grane još od 90-ih godina i lova na vještice krive nacionalnosti.

    Viktora Zahtilu, u ovome slučaju, treba zaštititi kao "zviždača" koji je razotkrio lošu metodu  novinara. On je ovim svojim činom napravio ogromnu uslugu novinarskoj struci, a pisci udžbenika novinarstva u njemu su dobili novoga heroja na kojeg će moći, bez grižnje savjesti, uprijeti prstom kada će ukazivati na opasnosti slijepog vjerovanja u nove tehnologije i njihovu pretjeranu infiltraciju u novinarstvo. Provjeravanje činjenica prva je zapovijed struke i ona se ne može nonšalantno ignorirati, pa makar se novinar zvao i Davor Butković...

    Jutarnji list iz ovoga nokauta nikako da se digne. Oni još sa poda optužuju Zahtilu za lažno predstavljanje i prijete tužbama. U lošem poslu svoga urednika vide zavjeru svih protiv sebe, i nikakao da se otrijezne i priznaju da je njihov boksač potpuno nepripremljen ušao u ring. Mislio je da će samom svojom pojavom srušiti protivnika, a na kraju je sam sebi opalio desni kroše. Sada su krivi suci koji s pravom odbrojavaju posrnulome borcu. Spin u kojem Jutarnji list želi zaštititi nedodirljivog Butkovića iz strukovne perspektive izgleda izrazito jadno. Na Butkoviću je da se ispriča javnosti zbog tiskanja laži pod njegovim imenom, struci zbog rušenja njezinog ugleda te premijeru Sanaderu zbog potpisivanja njega kao autora odgovora koje nije dao.

    Kada sam u sklopu pisanja intervjua za časopis koji izdajemo na kraju semestra razgovarao s jednom našom političarkom o blogovima političara, ona me zatražila da joj gotov intervju pošaljem na autorizaciju. Nisam to očekivao, ali sam (naravno) poslao i ona mi je nakon par dana vratila tekst sa komentarom: sve je u redu! Time smo se i ona i ja zaštitili od onoga što se dogodilo uglednome novinaru u ovoj tužnoj priči hrvatskog novinarstva.

maroon @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008

Veliki dio svoga žučnog govora, predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, u noći izbora posvetio je agencijama koje su provodile preizborne ankete. Tada je Sanader napao netočnost rezultata anketa i doveo u pitanje njihovo provođenje. Naravno, te su ankete pokazivale loš rezultat HDZ-a. Sada, kada je NATO pozivnica Hrvatskoj pred vratima, anketa će odrediti da Hrvati žele u taj militaristički savez. Ankete će, naravno, naručivati Vlada RH i njezine će rezultate ona sama predočiti svojim građanima. Provjeravati uzorak i provođenje ankete neće nitko neovisan od Vlade, a Vlada je jasno rekla da je za ulazak RH u NATO.

    Što će nam te ankete? Anketa nam je potrebna kao privid demokracije i kao dokaz da Vlada samo provodi volju (anketiranih) građana. Uz pomoć ankete, Sanader neće morati narodu objašnjavati zašto bi Hrvatska trebala ući u taj savez, a protivnici NATO-a neće imati prilike podastrijeti činjenice protiv. Uz održavanje referenduma (koji je mogao biti samo savjetodavan, ako već nije potreban po Ustavu) veći bi se medijiski prostor posvetio tom pitanju i građani bi saznali zašto trebaju glasati ZA ili PROTIV NATO-a. Budući da sve parlametarne stranke podržavaju ulazak u Savez, ne bi HDZ-u trebala biti frka zbog referenduma, jer su se svi političari mogli razmiliti u narod i brzo objasniti građanima dobre stane Saveza. Uz deset političara koji trube argumente ZA i dva čudna alternativca iz nevladinih udruga koji trube PROTIV, narod bi, naravno, izabrao vjerovati svojim političarima za koje glasa već 17 godina.

    Uz nevjerovatno spore pregovore s EU, jedina vanjskopolitička karta na koju igra Sanader je NATO. I zbog toga on ne želi referendum, jer bi se stvarno moglo dogoditi da narod kaže NE i time izbije i tu posljednju premijerovu dobru kartu. Tu bi se pokazala i Sanaderova nesposobnost za formiranje afirmativne kampanje, jer je ovo pitanje u kojem on nema političkog protivnika kojega bi mogao nazvati "crvenim" ili "nehrvatom" i time natjerati glasače da glasaju protiv. Sanader nije sposoban skupiti narod da glasa ZA nešto. I zato će Sanader provesti anketu, analizirati njezine rezultate i onda te rezultate predočiti narodu. Ne bih se čudio da uzorak bude članstvo HDZ-a, pa da nam ispadne da 95 % ljudi želi u Savez. Onih pet ostalih, bili bi odmah izbačeni iz članstva u stranci. Uz predstavničku demokraciju, sada smo dobili i anketarsku demokraciju.

    Ako taj NATO nije neki big deal, pa zašto ga onda Sanader predstavlja kao veliki uspjeh svoje Vlade. Ako je toliko važno da uđemo u taj Savez, pa zašto o njemu ne možemo glasati na referendumu? Zato što bi mogli reći NE političkoj eliti i pokazati da u našoj predstavničkoj demokraciji, polovica naroda nema svoga predstavnika u parlamentu koji bi ga zastupao u ovome pitanju.

i bloger PneN ima tekstić na sličnu temu...
maroon @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008

Priznajem, studenti koji pohađaju Zagrebačko sveučilište, a rodili su se u Zagrebu zaista su svi odreda šovinisti. Zato u pet godina svoga studiranja nikada nisam niti pomislio družiti se sa bilo kime tko u osobnoj pod mjesto rođenja nema najdraži grad. Redovito sam palicama tukao sve došljake, dojdeke, dotepence, jer su svojom pojavom uništili kulturu ovoga, nekada, srednjoeuropskog grada. Dofurali su narodnjake, tamburaše, gangaše; utaju poreza, manje mjesta na fakultetima, pa moji prijatelji nemaju sreće pohađati sveučilište koje se već godinama plaća novcem grada Zagreba. Neki moji prijatelji nemaju niti posao, ali to je zato što su nesposobni, a ne zato što su im poslove zauzeli neki koji su došli u grad. Prije im je za njihove nesreće kriv bio Beograd, a sada je Zagreb... Prije su, zaista, išli studirati u Beograd, a sada idu u Zagreb. Jesu li nesposobni u svojim sredinama stvoriti uvjete za život? Kako to da je slavnska ravnica toliko plodna, a oni nisu u stanju napraviti kvalitetno slavonsko sveučilište? Kako to da su ribarstvo i turizam toliko profitabilni, a u Splitu mladi traže prvu priliku da pobjegnu u Zagreb. I zašto se, pobogu, ne bore za decentralizaciju, kada u Zagrebu već godinama dobivaju batine od Purgera, pregledavaju ih na ulazima u grad, stavljaju im znakove za raspoznavanje. I da, zašto ja moram plaćati boravišnu taksu u svojoj kući na moru, a oni ne moraju u svojim stanovima u Zagrebu? Zašto dobiju besplatan pokaz? Zašto jedu u menzama Zagrebačkog sveučilišta za manje love? I zašto, pobogu, ne stvore još pet Zagreba u Hrvatskoj, kada je ovdje toliko loše...
maroon @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008

Zarite svoje duge jezičine u lonac pun vrućega mađarskog gulaša i izvadite svijet. Ispljunuti ga treba na čistini u šumi i pustiti lovačke pse da se za njega tuku do svoje smrti. - Kao mala upala sam u sudoper, jer je majka, u isto vrijeme prala suđe i buljila u televizor. - požalila se putena plavuša promatrajući me iz kanalizacijske cijevi. - Ne možeš niti zamisliti kolike su moje patnje. Cijeli život slušam kako se svađaju tko će oprati suđe. - kaže na kraju i vrati se svojoj perspektivi. U toj vječnoj tmini, neki je zvuk parao tišinu. Patnja je postala činjenica, a ne osjećaj. I gledamo u svoje blješteće kutije tražeći društvo. Napaljeni na akciju, seks, smrt, tuđe sudbine, naguravanje lopte, kuhanje ručkova, ozbiljne političke debate...

Čovjek je stajao na povišenom mjestu ispred rulje i rezao si je, malenim džepnim nožićem, meso. Pomahnitali prosvjetljeni građani tražili su da reže dublje i u kraćim razmacima. Što je vrijeme duže teklo, to je on gubio svoju publiku koja je otišla svojim toplim domovima na objed. Kućne pomočnice su im toga dana pripremale sarmu.

Divlji su pravednici otišli na počinak. Noć im daje sigurnost da njihovi grijesi neće narušiti dobar ugled koji imaju u društvu. Mrak sakriva akcije, a dan traži pasivnost. Smrt nam, pod sunčevim svjetlom, mora objašnjavati svoje motive. Možda i jednom shvatimo te krupne ciljeve koje ona ima za svoje potencijalne korisnike. Do tada... Mi smo pozvani da zaključujemo na temelju fikcije i iz nje nađemo razloge neuspjeha. - Ja sam sigurno potpuno u pravu! - vikne mi bradata feministkinja i pedantno zaključa lokot kaveza u kojem obitava njezin jedini muž. Voljen i pažen... Pred par su minuta došli iz šetnje gradom. Nitko nije prisiljen gledati patnju, osjećati je svatko mora!
maroon @ 01:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.