Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 3, 2008
Premijer Sanader našao se u gadnoj gabuli. Njegovi poslušnici više toliko ne navijaju za njega, a ona tiha masa nezadovoljnika njegovom vladavinom se sve više budi. Pa ga onda redom kritizira novopostavljeni ravnatelj policije Faber kada kaže da je 50 posto kadrova u njegovoj ingerenciji postavljen po političkom ključu; kritizira ga i guverner HNB-a prije prošlogodišnjih izbora; kritizira ga prava desnica zbog izdaje i nastavljanja račanovske politike; kritizira ga ljevica zato što je njegova kolekcija satova malo prefensi za naše uvijete. Masa kritika sa raznih strana, a brani ga samo onaj dio Hrvata koji su članovi njegove stranke, pa su valjda na temelju te članske iskaznice pronašli posao.

Sve ove nabrojane kritike dolaze iz sektora javnih osoba kojih se premijer ionako nikada nije bojao. Njegov je izlaz iz svih tih kritika uvijek bio u spominjanju njegovih sjajnih izbornih rezultata koji su te kritike činili smiješnima, jer je narod na njegovoj strani. I narod se protiv njega u posljednjih pet godina rijetko bunio. Štrajkovi su uvijek trajali kratko i gotovo je uvijek za njihove prekide bio zaslužan doktor Ivo. Zbog svih stvari koje je ostvario, a koje je i pokazao u spotovima prilikom prošlogodišnje kampanje, narod ga je puštao da radi što hoće.

No, doktor Ivo je tom narodu spomenuo krizu. Puk koji od osamostaljenja živi u krizi, od svoga premijera ne želi čuti da tek sada ulazi u ''krizu'', a baš im je taj isti čovjek obećavao sedam posto gospodarskog rasta u njegovom novom mandatu. Umjesto sjajnog uzleta gospodarstva, ulaska u EU i NATO, narod je u novom Sanaderovom mandatu dočekala ''kriza''. Sada očajni puk želi da visi Pedro i to onaj koji je svih tih godina jedini bio zaslužan za sve dobro što se tom narodu dogodilo.

Uz nezadovoljstvo Sanaderom koje se širi Internetom, premijeru su leđa okrenuli i najvjerniji pratioci u laganju naroda, a to su sindikati. Sada čak niti oni ne žele nasjesti na Sanaderove priče o bananinaroj državi i o smanjivanju plaća za koje je baš taj isti premijer garantirao da će rasti i to po stopi od šest posto. Ne samo da je to rekao (jer njegovim riječima nitko više ne vjeruje), nego je to i potpisao.

Lako se naš premijer igrao demokracije u trenutcima kada mu nitko nije visio za vratom i kada je mogao prodavati svoju priču koju je redovito pokrilo neko novo inozemno zaduženje. No, zaduženja više nema, pa je i našem premijeru ponestalo argumenata za bajke. Lako je on plašio narod komunistima koji žele na vlast dok su ljudi mogli živjeti od zabluda njegovog nacionalizma. No strah od gladi i osjećaj da su prevareni jači su od neke imaginarne crvene opasnosti. Lako dok se on mogao igrati demokracije, a što sada kad su neke skupine mimo Vlade zaista počele promicati svoje specifične interese u društvu. Što sad, doktore Ivo?
maroon @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.