Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - listopad 2008
utorak, listopad 28, 2008




Čak 250 novih policajaca na zagrebačkim ulicama trebalo bi uvesti red u ovaj nesiguran grad u kojom su zavladale horde uličnih mladenačkih bandi, u kojem se odvjetnikova kćer u po bijela dana ubija u centru grada, a samo malo dalje, u tom istom centru, odjekukuje eksplozija bombe koja ubije Pukanića.

Oba zadnja ubojstva su se dogodila u krugu dva kilometra (možda sam i previše napisao) od Prve policijske postaje u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, a policijske blokade (sjeća li se itko da je i u jednoj od tih blokada netko uhvaćen?) nisu nimalo pomogle u razotkrivanju ubojica. Kao i uvijek nakon takvih ubojstva policija nas obasipa kvatitetom, a ne kvalitetom. Broj obavijesnih razgovora trebao bi nas ohrabriti u vjerovanju da je policija na pravom tragu.

O uspješnosti tih razgovora vidimo po slučaju Ivane Hodak od kojeg je već proteklo poprilično vremena, a policija nije pronašla niti ubojicu, a kamoli naručitelja. O broju obavijesnih razgovora naslušali smo se mnogo u danima nakon ubojstva Ivane Hodak. Zadnje informacije koje su došle do medija bile su brojke od otprilike 300 do 350 obavijesnih razgovora. Netko bi mogao cinično primjetiti da naša policija puno priča (sa sumnjivcima), a malo radi (sudeći po rezultatima).

Novih 250 policajaca služi samo za psihološki učinak na javnost koja bi sada trebala vjerovati da će se povećati razina sigurnosti samom pojavom policajca na cesti. U rješavanju ''velikih'' ubojstava ovi policajci neće biti od pomoći, jer informacije o naručiteljima i ubojicama Hodakove i Pukanića sigurno neće naći šečući se zagrebačkim ulicama. Za taj posao je potrebam tim dobrih inspektora, a ne ''ulične'' policije, koja još vjerojatno ni ne zna gdje je Palmotićeva ulica.

Bit će dobro ako će oni prevenirati mladenačko nasilje i malo jače početi provjeravati točenje alkoholnih pića maloljetnicima te biti viđeniji na mjestima gdje postoji potencijalna opasnost za takav oblik kriminala. Namjerno pišem da trebaju biti viđeniji, a ta njihova ''vidljivost'' ni u kojem slučaju ne smije dovesti do osjećaja da je grad pod opasadom. To bi značilo da svi građani ispaštaju zbog nesposobnosti policije da u prošlosti uvede red na ulice. Uz prevelik broj vidljivih policajaca, niti građani se ne osjećaju sigurno.

Iskreno ne vjerujem da će naša policija pronaći ubojice Ivane Hodak i Ive Pukanića, a nadam se da će me budućnost razuvijeriti. Podatak da su pet mjeseci tražili petero ''balavih'' i ''golobradih'' mladića koji su ubili Luku Ritza i koji im se, čak, nisu niti skrivali ne može biti ohrabrujuće u procjeni ishoda ovih istraga. Ako za hvatanje mladenačke, neorganizirane bande treba 5 mjeseci, onda će za organizirane, uvježbane i iskusne zločince trebati barem 20 godina. Pitanje je nakon koliko će obavijesnih razgovora naši ''plavci'' odustati.

maroon @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008

Dogovor, možda prešutan a možda i vrlo jasno izrećen, između hrvatske politike i hrvatske mafije prekinut je dvama ubojstvima u centru Zagreba. On nije razvrgnut zato što su se ubojstva dogodila u centru grada, nego zato što su ubijene osobe pripadale višem sloju društva, onom sloju koji je blizak visokoj politici, a možemo vjerovati i kako su ta ubojstva bila poruka mafije politci da se neke stvari neće tolerirati.

Ubojstvo kćeri uglednog odvjetnika i vlasnika uglednog tjednika poruka je da mafije neće mirno gledati kako se zatvaraju neki njihovi članovi. S druge strane, politika je tek nakon ubojstva Ivane Hodak počela koristiti žestoku retoriku protiv organiziranog kriminala, što je još žešće nastavila nakon postavljene bombe uz skupi Lexus Ive Pukanića.

Dok su ubijeni Luka Ritz i Frane Despić, dvoje beznačajnih mladih likova koji su pali u nevinim mladenačkim sukobima, naši političari su tvrdili kako je ''Zagreb siguran grad'' (Bandić), te kako nikakvih smjena u ''sigurnosnom'' dijelu Vlade neće biti (Sanader). Ubojstvo Luke Ritza nije bilo riješeno u trenutku u kojem je saborska većina uz premijerov blagoslov, branila sada već bivšeg ministra Rončevića u čijem je mandatu osjećaj nesigurnosti zavladao gradom. Tada su svi oporbeni napadi bili samo demagogija i politikanstvo protiv ministra koji je statistički smanjio kriminal u Hrvatskoj.

S druge strane, tolerirala su se i ubojstva koja su se mogla pripisati međumafijaškim obračunima, poput onoga Davora Zečevića u prosincu prošle godine. Tada nisu bile sazivane izvanredne sjednice VNS-a, nije bilo usporedbi Zagreba s Bejrutom, nije bilo smjena nesposobnih ministara. Čak su neki na takva ubojstva gledali sa simpatijama, jer su tvrdili da će biti manje mafijaša ako se budu sami ubijali. Oni su ustvari pomagali policiji koja je sve te pojave gledala sa strane i nije znala kako na njih reagirati. Policija je bila samo statističar u cijelom nizu ubojstava.

No, nešto se stubokom promijenilo nakon ubojstva Ivane Hodak. Ona nije žrtva mladenačkog-pubertetskog bunta i sukoba supkultura, a nije niti žrtva međumafijaškog obračuna, jer se zna da nije bila mafijaš nego odvjetnička vježbenica. Ono što je presudno, ona je kći uglednog odvjetnika Zvonimira Hodaka. Njezino ubojstvo je ono što država koja štiti viši sloj društva, jednostavno ne smije dozvoliti. To je bio pucanj ne u pravnu državu, nego u onaj najviši sloj društva blizak visokoj politci. U pravnu državu se tuklo kada se tuklo Luku Ritza na ulici ili se u nju ubadalo kada je potegnut nož na Franu Despića.

Bomba na Ivu Pukanića bila je i bomba u sam vrh vlasti. U Banske dvore i na Pantovičak. Pa, pobogu, predsjednik Mesić je išao na Pukanićeve rođendane te je s njim i njegovom suprugom razgovarao dan prije ubojstva.

Sada jasno možemo zaključiti da svako ubojstvo za hrvatsku politiku nije jednako i da život pojedinih ljudi ima veću cijenu. Neke smrti donose smjene ministara, dok druge smrti samo ulaze u statistiku bolju od prošlogodišnje. Jasno je jedino kako su ubojstvima Ivane Hodak i Ive Pukanića organizirani kriminalci uspjeli pokrenuti pasivan državni aparat. Nažalost, za takvu akciju dvoje ljudi moralo je izgubiti život i morala se u samom državnom vrhu stvoriti panika za njihve živote. Ova akcija je, u biti, pokrenuta čisto iz straha državnog vrha od njihovoh fizičnog nestanka. Straha od njihove smrti...

maroon @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.