Individualizam i solidarnost
MAROON
Blog - listopad 2006
utorak, listopad 31, 2006
Kad bih ja imao tvoj dar za generaliziranje, rekao bih da je mnogo vjerojatnije da Auschwitz izgrade racionalisti nego anarhisti, koji, na posljetku, žele ukloniti sve vrste represije, uključujući represiju uma. Nije racionalizam, nije zakon i red taj koji sprečava okrutnost, nego `nerazmišljajući impuls ljudske dobrote´ kako je George Lincon Burr rekao u pismu A.D.Whiteu, koji je pokušao objasniti nestanak manije vještičarstva usponom racionalizma´. Áli dobrota je iracionalna sila´.

(Feyerabend, Science in a Free Society)
maroon @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 30, 2006
Bitno političko pitanje koje političari uspješno zaobilaze i ne žele ga staviti na dnevni red. Zašto? Zato što velike naftne kompanije uspješno financiraju političke kampanje. Bio-diesel je gorivo koje je iz potpuno obnovljivih izvora i ne zagađuje okoliš niti malo, dok je diesel neobnovljivo gorivo koje uništava atmosferu i nanosi velike štete majčici nam zemlji. Budući da je iz neobnovljivih izvora  diesel ima višu cijenu i zbog njega mnogi ljudi ginu diljem svijeta. Crno zlato oko kojeg se vode mnogi politički sukobi u mnogim zemljama i koji je domicilnom stanovništvu večinom donio jad i bjedu stradavanja dok je kasta povlaštenih zaradila mnoga bogatstva. Naše gospodarstvo bi se moglo dići proizvodnjom sirovine za bio-diesel koji bi za naše građane bio mnogo jeftiniji, a i diljem svijeta bi taj derivat bio dobro prihvaćen zbog jeftine proizvodnje. Ključno je pitanje: zašto onda ne proizvodimo bio gorivo koje je kvalitetana zamjena za postojeće skupo gorivo? Zato što naši zakoni (kao ni zakoni EU) ne dopuštaju prodaju u maloprodaji. Vračamo se na moć kompanija koje se bave naftom. One imaju toliku moć koja ne dopušta razvoj demokracije. Kako sam povezao demokraciju i ovo pitanje? Pa recimo da napravimo referendum i pitamo građane žele li se voziti na gorivo koje je jeftinije i koje ne zagađuje Zemlju ili se želimo voziti na skupo neekološko gorivo? Uvjeren sam da bi građani glasali za bio gorivo i političari to i znaju... Zato i ne žele potegnuti ovo pitanje...

U komentaru mi je psmtr ostavio zanimljiv link na ovu temu, pa neupučenima sugeriram da pročitaju.
maroon @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 29, 2006
U ovo doba, u ovome stanju nisam sposoban napisati nešto smisleno pa ću pisati o destrukciji kao smislu života... Oprostite na temi, na stilu, na izboru riječi i na bezvrijedno utrošenom vremenu na ovaj jadan post...

Kao što sam već napisao, moje je mišljenje da se u trenutcima pucanja jedne situacije rađa druga situacija koja je potpuno nova i neispunjena starim sadržajem nego očekuje nešto novo za taj novi trenutak. U trenutku revolucije nju treba pokušati oplemeniti vrijednostima koji bivši (napušteni) sustav nije imao, a sve to na boljitak čovjeka koji se u novome društvu mora osjećati bolje i ispunjenije nego u starom. Zato ne gledajmo socijalističku i anarhističku revoluciju očima kapitalista. Revolucija nam otvara prostor u kojemu mašta stvara vizije koje mi možemo ispuniti svojim djelovanjem (ili, još bolje, ne djelovanjem). Zato poštujem ideju anarhizma koju smatram potpuno mogućom i koja je za mene ispunjenje sna o čovjeku kojemu nitko ništa ne nameće. Osjećam se dovoljno jakim; emocionalno, misaono, fizički i na svaki drugi način za samostalno djelovanje bez ikakvih utjecaja društva na mene. Ovo je prehrabra izjava, no ja mislim da bih bio dobar čovjek sa novim kreativnim zanosom u anarhističkom društvu.

Autocenzura koja nas sputava u traženju nove energije za budućnost destruktivna je snaga koja će jednom uništiti ova sadašnji sustav. Uništiti će ga zato jer čovjek nikada neće postati nekritičan robot. On će uvijek biti čovjek sa željom pomicanja granica naših očeva i majki. Ili majki i očeva, to je isto. Ubit ćemo kapitalizam i novac više neće biti objekt rasprave. U tome smjeru treba zamišljati svijet. Svijet bez novca, bez gladi, bez ratova, bez patnji prouzroćenih društvom. Emocionalne patnje moram obećati i u tome društvu, jer su one šlag na torti koji život čine ljepšim. Uistinu ga čine ljepšim. Treba odbaciti mogućnosti života bez potrage, ukalupljen život u tradiciji i nametnutim vrijednostima od naših predaka. Oni su živjeli svoj svijet, a mi moramo svoj svijet učiniti mjestom u kojemu će naši snovi postati stvarnost. Želim slobodno voljeti, pišati uz cestu, zapaliti si ponekad travu, slušati uzbudljivu muziku i biti sam. Želim biti slobodan slobodno izabirati svoj put bez svojih "šefova" koji uvijek znaju bolje od mene.

Destrukcijom ubijmo sjeme zla kapitalizma i usadimo novu vrijednost pojmovima jednakost, sloboda i bratstvo... Najljepši pozdrav, vaš zbunjeni i čudni Maroon!









maroon @ 02:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, listopad 28, 2006
ZA KRAJ...

Umiremo sami u polaganoj boli
kao što se i rađamo bez ikog´,
razbijaju nas zamagljene sjene
dok nas samo ponekad netko voli.

Isparit´ ćemo lagano u dimu
kad nam nebo otvori put,
lomili smo životnu prazninu
vječno tražeći neki dobar sud.

Pod zemljom biti će nam dom
i crvi pojesti će prste,
uvjereni da napravili smo lom
i da smo bili neke druge vrste.

Dok u boli umiremo sami
vjera ne napušta naš um,
samo neka pjesnik nešto galami
popit´ ćemo svoj posljednji rum.

maroon @ 02:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 27, 2006
Revolucija gubi dah... Učmalost društva stvara pasivnog pojedinca koji vidi smisao u cjelodnevnom kupovanju, skupim stvarima i poslu koji donosi puno novca. Seks se konzumira, a na izraz "vođenje ljubavi" ljudi gledaju sa podsmjehom. Osjećaji su za budale, a interesi su za pametne. Kamo idemo i zašto dozvoljavamo da nas tamo vode? Mediji kao stup nekakvog pluralizma mišljenja postali su jednaki... Ne bi bio problem da su postali jednaki tehnički, ali oni su misaono jednako loši... Katastrofalni! Treba stvarati afere iz stvari koje afere ne bi trebale biti. Usko mišljenje i teme koje nam serviraju stvaraju sliku krivoga svijeta. Kada nas neki prosvjetljeni počnu bombardirati  podacima koji pokazuju koliko smo loši onda ih nazivamo dosadnima i napornima. Njihove se brojke najčešće odnose na ljude... Svaku brojku treba gledati kao skup pojedinaca, kao skup ljudi kojima je nešto oduzeto, kao skup ljudi sa povrijeđenim osjećajima... Nikada na te brojke ne gledamo tako...

Revolucionari, sramite se! Vodeća ideologija sumljivih likova koji se nazivaju demokratima prijevaru je dovela do neprepoznatljivosti pa nas godinama varaju, a da mi to smatramo normalnim ljudskim ponašanjem... Socijalno raslojavanje društva nije pošteno... Svaki političar koji se svojim programom zalaže za slobodno poduzetništvo prodaje ovu divnu stvar u kojoj će bogatih biti manje i biti će bogatiji, a siromašnih će biti više i biti će siromašniji... Vidimo li kamo ide ovaj naš svijet, naš jedini dom koji ne možemo mijenjati? Mi to u trenutku kada nogometaš ljubi novu manekenku ne stignemo vidjeti... Vidimo li da ćemo se ugušiti u smogu kojega svakoga dana ima sve više? Ne vidimo, ne želimo vidjeti i u tome je problem...

Revolucionari, revolucija nas je pojela i prije nego smo je počeli... Da Bog da svi mi živjeli u lažljivoj predstavničkoj demokraciji do kraja života!
maroon @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Značenje je uvijek davalo ljepotu, a puka ljepota nikada nije dala značenje...

maroon @ 01:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 25, 2006
Ona je samo čovjek... Dok polugola trčkara među stolovima na terasama birceva i dok su joj misli zaokupljene jedino sramom zbog toga što mora prositi. Sa svakom novom kovanicom koju dobije od ljudi, njezino se samopoštovanje nepovratno snižava. A ti su ljudi lijepo obučeni i fino namirisani, sa skupim mobitelima i novinama u rukama. Ona ne zna niti čitati, a ima već 8 godina i zbog toga ju je sram. Često vidi svoje vršnjakinje kako sa svojim majkama izlaze iz dućana sa snažno osvjetljenim izlozima, dok ona jedva kupi krišku pizze u pekarni, a niti u pekarnu je često ne puste jer joj kažu da smrdi. Te djevojčice sa smješkom na svome licu i punim vrečicama u rukama od nje okreću glavu dok im lijepo našminkane majke nešto šapću. Ona zna da joj nešto šapću o njoj. O njezinoj prljavštini i o njezinoj želji za krađom i neradom. Majke ih poučavaju da se slabim učenjem i neznanjem postaje ovakav. Plaše ih njezinom pojavom na ulici. Ona je samo čovjek...

Ponekad prosi na semaforu pa cijeli dan udiše ispušne plinove. Ona zavidi njezinoj starijoj sestri jer već ima dijete, a sa djetetom je jednostavnije isprositi više novca. Ljudi se brže sažale nad malenim djetetom od jedva godinu dana na majčinim grudima nego njoj koja je već velika. Još malo pa će i ona imati dijete, pa će joj biti lakše. Često gleda ljude u kući iza velikih zavjesa kako slave rođendane. Ona svoj rođendan nikada nije proslavila na tako lijepi način. Ona nema niti zavjese u svojoj baraci, a one joj se tako sviđaju.  Ona je samo čovjek...

Ona je otpad na trgu, strašilo na cesti, netko tko smrdi, tko krade, tko je neobrazovan i nikada neće znati čitati... Ona je ološ ovoga društva, rušitelj tradicionalnih vrijednosti, vještica i mnoge drug
e stvari u očima onih koji vječno prolaze. Oni vječno prolaze i ne žele zastati i pitati je tko je ona, u biti? Ona je samo čovjek i ništa drugo... Ona nije lijepa vila na Pantovčaku, ona nije skupi automobil, ona nije novi mobitel... Samo je čovjek... Zbog rođenja od majke precrne boje i nepopularne biografije, ona nikada neće dobiti priliku da dobije bolje zaposlenje od onoga na semaforu pretrpanog raskršča i neće dobiti priliku da je ljudi gledaju kao ljudsko biće. A, kao što već rekoh, ona je samo čovjek...



maroon @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Čudnim putima vodi nas život... Neke udari odmah po rođenju pa im je cijeli taj put do groba težak jer su u početku zakinuti za razum i za osjećaje sreće. Neki po putu pogube bombone koji im ispadaju iz džepa i onda kada dođu do kraja shvate da nema više slatkog okusa u ustima. Oni treći se drže u nekakvoj sredini i vjera u bolje naredne korake tjera ih u potragu tom velikom šumom ambicija, a ti novi putevi koji pronalaze nikada im se ne čine dovoljno dobrima pa lutaju tako u potrazi za izlaskom na livadu.

Livada im se čini široka i prijateljska za razliku od mračne šume čije drveće daje neki osjećaj
jeze. Kao spodobe ti veliki gorostasi plaše plahe ljude. Livada je zelena i pregledna, prozračna i sjajna dok je sunce prži. Ljudi vole sunce... Ono je samo, a i livada im pruža osjećaj samoće.

Možda ljudi vole samoću jer u njezinoj prisutnosti oni čuju sebe... Čuju svoje osjećaje i tumače svoje strahove, gledaju svijet bez tuđih naočala sa velikom dijoptrijom i donose divne zaključke. Zaključci samoće uvijek su istiniti jer samoća neće dati kritiku, a ako ju ne daje samoća ne daje je nitko. Divno je živjeti uvjeren da je sve što misliš puka i čista, bijela i jednostavna istina... Čudnim putima vodi nas život, a najčudniji je put samoće...










maroon @ 00:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 23, 2006
Magija koja prijateljstva čini tako privlačnima divan je spoj privrženosti i odgovornosti koju čovjek osjeća prema nekome drugome čovjeku. Ma koliko se različiti svjetovi sudarali u raznim društvenim sukobima, prijatelji te sudare ne doživljavaju kao tragične u pogledu prestanka kontakata sa sukobljenom stranom.  Prijatelj je kritičar koji ti uvijek može skrenuti pozornost na greške koje činimo u životu, a da si siguran da u toj kritici nije bilo niti trunke zlobe ili skrivene namjere. Život koji je okružen sa pravim prijateljima je skup lijepih i neobjašnjivih trenutaka sreće.

Malo sam se raznježio jer sam shvatio u koliko, u biti, sretnom okruženju živim. I večina ljudi živi u takvim sretnim okruženjima samo što neki nikada ne osjete taj osjećaj ugode zbog te činjenice. Uz sav ovaj glupi i lažljivi kapitalizam i društveni poredak koji njeguje isključivost drugih osoba još uvijek možemo funkcionirati na bazi prijateljstava, a da za tu ljepotu ne tražimo protuusluge. I to je prekrasno znati... Lijepo je znati i da uvijek postoji krug ljudi koji od nas ne očekuje ispunjavanje nekih njihovih interesa. U biti, interesi ne postoje u tome mikrokozmosu našeg djelovanja... U tome mikrokozmosu mi smo oni koji svoje probleme možemo iznositi bez straha za marginalizacijom naše osobnosti. Naša se osobnost cijeni u tome svijetu.

Svijet prijateljstava je svijet bajki, lijepih šuma i livada, čarobnih dvoraca u kojima zlo ne postoji, utvrda sreće i ljepote koja se ne može kupiti novcem. Još jedan od dokaza da je novac bezvijedan papir. Možda bi bolji početak za ovaj patetičan tekst glasio ovako: Jednom davno, u dalekome gradu, živio je Maroon koji je bio zadovoljan što ima  prijatelje i ništa mu drugo, na cijelome velikom svijetu, nije bilo potrebno...


 

maroon @ 23:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 22, 2006
Nakon što smo se u Pashi nahranili svježe pokošenim sijenom i napili se u obližnjoj Fontani, većer smo završili u Ludnici gdje smo tražili stručnu potvrdu da smo konji!
maroon @ 19:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 20, 2006
Trčala je kroz maglu prolaznosti i maštala o sreći! Prva joj je situacija kazivala o četiri prostorije odjeljene velikim zidovima na kojima su bile ispisane zapovjedi za ljude koji su u njima obitavali. Ispunjavanjem zapovjedi ljudi su zarađivali svoju egzistenciju sve do trenutka kada su biološki morali umrijeti. Najjači su bili najbliži hrani i poznavanju normi dok su ovi slabiji brzo umirali od gladi, neuki i nezadovoljni...

Sloboda, bratstvo, jednakost...
Bratstvo, sloboda, jednakost!
Jednakost, sloboda, bratsvo?
Odzvanjalo joj je u ušima. Tri jednostavna pojma, ideali bez premca. Uvijek zajedno, jer odvojeno niti ne mogu funkcionirati...

Drugi ju je prizor odveo na jednu livadu gdje su živjeli ljudi koji nisu upoznali pravila zatvorenih. Oni nisu bili ispunjeni dok je jedan od njih bio gladan ili sputavan u življenju svoga života. Pojedinac je mogao napustiti svoju zajednicu kada je god htio i tražiti svoje puteve sreće...

Tako trčeći osjećala je svoju slobodu svakom narednom mišlju koja je prošla kroz glavu. Svaka ju je nova misao vodila nekom novom i bržem koraku. Bez novih bi misli ona mogla stati i pasti u živo blato koje bi je brzo progutalo, no u tome trenutku ona ne bi žlila napor koji je učinila. Bez novih misli ona i onako umire; sa pomoću blata ili bez njega. Ideal slobode ispunila je svojim nesputanim trčanjem maglom.

Neki su joj glasovi naglašavali važnost drugog čovjeka. Pričali su oni o zajedničkim trčanjima mnoštva ljudi koji potpomognuti tuđim mislima uspješno trče. Mnogi su iz blata izlazili došaptavanjem tuđih misli koje su im pomogle u nastavku trčanja. I ona je doživjela taj ideal bratsva kada je u trenutku zamorenosti tražila umjetnu svjetiljku koja će rastjerati maglu. Ta svjetiljka ne postoji, ali postoji mudar čovjek koji joj je došapnuo riječ: jednakost.

Izletjela je iz blata i ugledala dva sela ograđena žičanom ogradom. U prvome je selu poglavica bio karakterno debeo čovjek sa velikom kućom. Njegovi su seljaci radili veći dio dana da bi on skupljao svoje zlato govoreći im da će, jednoga dana, svi od njega imati koristi. Seljaci su brzo umirali pod teretom teškoga rada, a poglavica se karakterno širio sve više dok se nije i fizički raspuknuo. Preostali seljaci su razdjelili zlato i shvatili da se ono ne može jesti i da im nije od nikakve koristi, ali da dobra mogu razmjenjivati pomoću te obične kovine. Nakon toga dobili su nove "zlatne poglavice" koji su umirali u sukobima zbog zlata koje nisu mogli jesti. Drugo je selo bilo ustrojeno na način da su seljaci hranu raspodjeljivali na jednake dijelove i nisu imali poglavicu, a ni zlata nisu iskapali jer im nije bilo potrebno. U plodnim godinama sreća je bila na vrhuncu za sve pojedince dok su gladne godine donosile smrt, no nisu umirali zbog obijesti najbogatijih nego zbog gladi svih seljana.

Nastavila je trčati uvjerena u kraj puta i svjetlo koje će jednom ugledati. Umrijeti će trčeći, no umrijeti će sretna zbog mijena misli i mijena kozmosa koje je za sebe stvorila u svoj toj magluštini koja često pojede zatvorene umove...



maroon @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 19, 2006
U nedostatku svoga osobnoga misaonog procesa koristi pištolj. Bez mozga rođen prisiljen si pronaći novi izvanjski surogat u hladnome oružju. Netko ograničava tvoju pravdu? Ti uvijek imaš pravo na svoj mir, a baš te danas žena naganja da idete u super-market. Žena je zbog svoga nježnijeg spola uvijek bila podređena muškome rodu pa je ti, jednostavno, raspali šakom u glavu i dok krv lipti po novome laminatu u vašem stanu ti mirno iskapi svoje pivo. U zanosu samodopadnosti baci bocu pored njezine glave da nikada više ne pomisli da te na nešto tjera. Tvoja super-macho pravda uvijek pobjeđuje.

Zašto bi ti razmišljao kada si za to nesposoban? Tvoja nemjerljiva moć daje ti pravo da nasilje smatraš odličnim načinom rješavanja sukoba, mnogo boljim od sladunjavih "pederskih" raspava pacifista. Tvoje su rasprave samo predigra nadolezećem krvavom seksu. Dok zabijaš svoj ponos unutra-van kroz toplo ljudsko meso, osjećaš život u sebi. Osjećaš da je život vrijedan življenja zbog moći koju pruža tvoj metalni mozak.

Tvoja žena kurva ne želi voditi ljubav, pa ti voliš noći provoditi sa zamjenskom plavom lutkom visoke cijene. Dok ona vrišti ti možeš namirišati ljubav, a to je simultano ubijanju. Ta princeza tvojih noći ti je neopisivo divna nakon polu-satnog vođenja ljubavi da je često zamišljaš kao svoju sluškinju. Tvoja bi napaljenost dostizala ekstatične napadaje kada bi ručao sa svojom ženom, a sluškinja se nagnula da uzme knjigu sa najdoljnje police.

Svoj metalni mozak često koristi za nacionalne i vjerske sukobe, a pogodi li te sreća rata tvoja će logika biti legalizirana, a ti ćeš zbog učinkovitosti svoga mozga, možda, postati i heroj. Narod će se diviti tvome metalnom mozgu, a ti ćeš biti dobar uzor svome djetetu. Mir je nemoguće postići, pa i tvoj otac je tukao tvoju majku, a bio je pravedan. Roditelji su uvijek najbolji modeli za oponašanje... Bitno je da je tebi sin najvažniji u životu, idiote...
maroon @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 16, 2006

Trčanje kroz bespuća društvenih konvencija nevažno je koliko i briga za svojom vječnošću. Kao što ispunjavanje konvencija znači prihvaćanje tuđe volje u određivanju svoga života tako je i utrka za vlastitom vječnošću želja za izbjegavanjem smrti kao logičnim krajem svih naših nastojanja. Sva naša želja prestaje u tome jednom trenutku u kojemu život više ne znači ništa. Ovo bi bio dobar početak nekog oproštajnog pisma... Ovaj tekst to ne želi biti. Društvene norme koje nam kažu što moramo kupiti, kako moramo izgledati, zašto moramo misliti kao i večina drugih obično je nametanje koje nam patuljci nameću zbog svoje sitnosti. Ne želim biti slika postojećeg svijeta uređenih vrijednosti, želim biti karikatura koja će izazivati smijeh mudrih. Ne želim ubijati ljudske želje za novcem, on ih vjerovatno neizmjerno veseli i pruža im moć koju ne mogu nikako ostvariti drugačijim djelovanjem. Bitno je da im je barem nešto veliko, pa bilo to i veliki iznos na bankovnom računu... Ako ikada, u godinama svoje starosti (čak će ih i to dostići), shvate koliko je njihova potraga za materjalnom vrijednošću bila nebitna, shvatiti će da im je život otišao u vjetar. Shvatiti će da su prošli kroz tolike livade koje su ih pozivale na trenutke sreće, a oni su u svojim autima nastojali što brže proći njima... Shvatiti će da su mnoge prijateljske odnose odbacili zbog svoje želje za zlatnim tutama u svojim divovskim toaletima. Šteta je što će to shvatiti kasno...

Dijete rođeno u gladi, vjerovatno, će više vrednovati ljubav svoje majke koja mu daje zadnju svoju hranu, od nekoga bogataša koji majčinu ljubav nikada neće shvatiti. On će od svoje žene željeti da bude lijepa na svim tim poslovnim primanjima i da glasno stenje u seksu da on ne čuje koliko je taj seks bezvrijedna stvar sa osobom koja služi kao plakat na zidu. A ta će žena njemu stvarno biti samo pozlačeni kip koji će stajati pokraj njega i osvjetljavati njegov lik i djelo. Jadni ste, stvarno ste jadni kada zbog svoga posla uništavate druge ljude. Jadni ste kada namećete svoje stavove, jadni ste svakim svojim korakom koji napravite. Najjadnije je što ste svega toga svjesni, a opet kopate rupu u koju će vas potomstvo zakopati i pritom biti sretnom svojim činom. Biti će veseli kao kad dobiju ljepljivi američki sladoled u nekom blještavom luna-parku, jer vi ste mrtvi a svo vaše krvavo blještavilo ostaje njima. I njihova će smrt biti velika sreća za njihovu djecu...

 Zaključak ovoga besmislenog teksta koji to, u biti nije, je da kada bogati umiru potomstvo slavi... Oni bi se trebali zapitati zašto je to tako...

maroon @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Na Blogeru sam od njegovog samog početka. Pratio sam mnogo blogova koji su se ticali političkih ideja i to mi je ključan razlog čitanja blogova. U velikoj šumi raznorodnih političkih ideja, koje su sezale od ideja krajnje desnice do krajnje ljevice i anarhizma, nikada nisam naletio na blog koji stoji uz ideje postojeće nam vlade Ive Sanadera. HDZ kao stranka koja ima stalnu biračku potporu od oko 30 % glasača nije nam dala niti jednoga blogera koji bi u kontinuitetu zagovarao poteze HDZ-a i njegove politike. Kada se tako nešto zaključi onda se svakome čovjeku koji o tome razmišlja postavljaju mnoga pitanja zbog čega je to tako...

Jedan od razloga može biti taj da je kritički osvrt na društvo i politiku prevladavajući na ovakvim servisima. Ovdje svatko može iskazati (potpuno slobodno) svoje kritičko mišljenje, a da za njega ne mora nikako odgovarati pa je sve to skupa pogodno okruženje za kritiziranje. Onaj koji bi se našao, na ovakvom servisu, sa pozitivnim promoviranjem vlade našao bi se na meti sveopće kritike blogera koji se bave društvenim pitanjima, a ne znam kome to treba. Sa druge strane, onaj tko bi odobravao poteze vlade bio bi okarakteriziran kao ovca koja prati svoga pastira Ivu Sanadera. Pa zar nitko nema želju pisati pozitivno o potezima Sanadera, Kosorice, Hebranga ili ministra Primorca? Ako nema nikoga tko ima potrebu tako se odrediti onda možemo zaključiti da su podržavatelji HDZ-ove vlade pasivna nekreativna masa ljudi koja ili nema internet pa ne može čitati naše kritike ili nema znanja složiti konstruktivan tekst obrane.

Drugi je razlog taj da ovakvi servisi najčešće okupljaju ljude čije mišljenje nije prevladavajuće mišljenje u društvu pa na ovaj način imaju potrebu iskazivati da postoje i druge ideje od onih koje nam društvo nameće svojom politikom, medijima i drugim društvenim smjerovima. O anarhizamu i njegovim (za mene) opojnim idejama nisam imao priliku čuti niti u osnovnoj školi, niti u srednjoj školi, niti sam imao priliku vidjeti neku javnu osobu koja javno priča o njemu, niti sam imao prilike pogledati emisiju na televiziji ili pročitati tekst u novinama o ovoj temi. O njemu sam čuo u jednom neobaveznom razgovoru sa prijateljcom koja mi je preporučila knjigu o tome. Znači prevladavajuća ideja liberalne demokracije nikada mi nije ukazala na anarhizam. Ovakav servis mi je bio lijepi poligon za iskazivanje onih ideja o kojima se u društvu ne priča. I to je ideja i drugih blogera koji iz dana u dan pišu neka svoja alternativna mišljenja koja možemo dobiti samo na ovakvim mjestima jer nam novine takve ideje neće niti spomenuti. Ovo je ispušni ventil dobrog dijela frustriranih građana koji su frustrirani prevladavajućim idejama i traže neke drugačije kreacije uma od onih svakodnevnih.

 Istina da HDZ-ovci ne pišu blogove dovodi do zaključka da društvu nisu važna mišljenja građana i da se alternativna mišljenja ne uzimaju u obzir u stvaranju politike ove zemlje. Taj nas podatak dovodi i do zaključka da je politika zacementirana davno usvojenim frazama koje ništa ne predstavljaju zbog držanja masa u «lažnoj svijesti». Dovodi nas i do zaključka da demokracija ne funkcionira i da narod nije onaj koji vlada, nego je samo argument za dobivanje legitimiteta nakon izbora. Društvena kritika ne postoji bez ovakvih mjesta, a ako na ovakva mjesta ne dolaze oni sa prevladavajučim idejima onda se možemo zapitati na temelju čega se donose državne odluke. Na temelju pukog i prostog kimanja glavom «hrabrih» premijerovih savjetnika...

maroon @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 15, 2006

- Toga sam dana preletio dva sela i veliku livadu. Napio sam se vode u jednome velikom jezeru i zobao mrvice kraj rijeke. U jednome selu vidio sam ljude u zelenim odorama sa puškama u rukama kako razvaljuju vrata kuća i izvode gladne ljude iz njih. Na velikome su ih trgu poredali i vodili ih prema livadama koje sam često prelijetao. Cijelu prošlu noć neki su drugi ljudi kopali duboke rupe. Uništavali su prirodu od koje žive. -

Maleni je vrabac slobodno letio nebom ne razmišljajući o granicama koje dijele ljude. On je o ljudima znao onoliko koliko mu je bilo potrebno da preživi: kada imaju pušku onda mora letjeti što brže i što više mijenjati smjerove leta da ga ne bi ubili. Nije razumio ljudsku želju za ubijanjem. Pa on je samo mali vrabac koji sa njima dijeli zemlju i nebo.

 Protekle su mu tri godine bile jako teške. U selima u kojima se hranio mrvicama kruha zavladala je glad i ljudi nisu mogli prehraniti svoju gladnu djecu, a kamoli vrapce koji su ovdje bili dragi gosti prije sukoba. Njihova su se djeca voljela igrati u parkovima i na livadama sa letečim stvorenjima. Često su djeca željela imati krila i zavidili su vrapcima na slobodi leta.

Ovaj je vrabac bio jako tužan. Izgubio je svoje male ljudske prijatelje, a stariji su ga ljudi, opterećeni svojim životima, izgubili iz perspektive. Više ga nitko nije primječivao dok je izvodio svoj brzi let iznad grada. Ljudi su previše bili zaokupljeni limenim vrapcima koji su im donosili smrtonosan teret.

Žarko je želio da djeca dobiju krila i slobodno odlete u mirne dijelove gdje će dobiti ljubav dostojnu djeteta. Želio je da dobiju krila, a sve češće ih je vidio bez ruku i nogu koje su prije rata bili njihov sastavni dio. Vrabac nikako nije razumio ljude kao što ljudi nikada neće razumjeti vrapce u njihovom slobodnom letu...

maroon @ 01:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 14, 2006

Tražio je utjehu u pogledu u nebo. Svjetlo-plava boja pomješana sa izrazito bijelim oblacima na trenutak ga je umirivala. Onda bi spustio pogled i gledao livadu u kojoj se trava nervozno njihala sa jedne na drugu stranu. Stajao je u krugu suboraca i pušio cigaretu. Dobili su kratki odmor prije «čišćenja» ovog područja. Ovo im je treće selo koje su danas naumili «počistiti».

Prije mjesec dana ušao je u treću godinu ovog njegovog rata. Prošlost mu se činila dugom kao vječnost i bojao se da ga više žena neće prepoznati. Na straži je često mislio na posljednji trenutak toplog doma, na mladu plavokosu djevojku kojoj je trbuh već dobrano izrastao u osmom mjesecu trudnoće. Njegova je njiva izgledala nekako tužno dok je kretao prema mjestu gdje je bilo skupljanje jedinice nakon desetodnevnog odmora. Dobio je prekomandu sa prvog bojišta u «treću pješadijsku brigadu za čišćenje terena».

Tišina u krugu suboraca nagovještavala je skori dolazak egzekucije. On je gledao u malog poljskog miša koji je trčao ispred njegove čižme. Djelovao je tako zaigrano i nevino dok je pokušavao pronaći put između velikih kožnih prepreka. On je u prpošnosti životinjice vidio svoga sina koji sada trči po livadama po kojima je i on trčao u svojoj mladosti. Poručnik je naredio postrojavanje i osam je egzekutora stalo u stroj. On se nalazio u sredini stroja i čudio se što osuđenik na sigurnu smrt nije želio povez preko očiju. Duboki pogled osuđenika protrnuo je njegovo tijelo. Ovo mu je bio najteži trenutak rata i nije se mogao mjeriti sa najžeščim borbama. Puška je opalila i metak je pogodio osuđenika ravno među oči.

Nastavili su polagano svoj put kroz livadu prema drugome selu. Posljednjem njegovom «čišćenju» jer je već odeređeno da se drugoga dana rasformira jedinica i da idu svojim domovima. Rat za njega nikada neće potpuno završiti...   

maroon @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006

Pogled na hrvatsko društvo nakon 1990-te godine pogled je pun tuge i nevjerice. Malo dobrih i jako puno loših trenutaka u ovoj kratkoj povijesti moderne hrvatske državnosti. Zanos koji je obuzeo mase u trenutku osamostaljenja izgubio se vrlo brzo u nezadovoljstvu totalitarnim režimom koji nas je snašao nakon komunizma. Jedna država, jedna stranke sa svojim jedinim i bogomdanim vođom od ovoga je društva stvorilo bipolarnu masu privilegiranih i onih koji su samostalnost drugačije zamišljali. Sveopća pljačka kroz daleko preuranjenu ratnu privatizaciju stvorila je bijedu u narodu i nezadovoljstvo promjenama. Još nas je uvijek držao zanos zbog borbi za samostalnost, a već je nekoliko stotina tisuća ljudi gubilo posao. Svaki se je normalan čovjek trebao, u tome trenutku, zapitati za sudbinu nakon rata. No, rat je postao izgovor za sve nepravilnosti društva i za izbor onih koji su podobni i onih koji su nepodobni za stvaranje nacije. Nacija je na kraju preuzela vrijednosti podobnih, a podobni su bili sluge režima. Oni a-priori nisu mogli napraviti ništa protuzakonito i niti jedan njihov čin se nije mogao protumačiti kao pogrešan. Na one druge su se ljepile etikete unutarnjih i vanjskih neprijatelja, agenata vanjskih službi i «stoke sitnog zuba».

 

Rat je završio. Stranka na vlasti se proglasila državotvornom i nastavila nacionalističkom retorikom dobivati izborne glasove. U svim strukturama njezini su ljudi radili na izboru «pravih Hrvata» za novu državu Hrvatsku. Vođa i njegova obitelj zabrazdila je u kriminal, kao i cijela stranka koja se još uvijek financirala novcem za obranu zemlje. Oporbeni vođe nisu zatvarani u zatvore, ali svatko tko je glasno govorio protiv stranke na vlasti bio je brzo i efikasno marginalizan. Socijalna osjetljivost se više nije osjećala na ovim prostorima. Umirovljenici su popljačkani, a novi poslovi nisu stvarani. Čekala se smrt vođe i ona je ubrzo i došla...

 

Stvorena je koalicija koja će zemlju izvući iz ratne prošlosti i okrenuti je budućnosti i donijeti novu kvalitetu hrvatskom društvu. Tu se osjetio novi val optimizma među građanima jer im je učmala atmosfera jednostranačke diktature već dobrano išla na živce. Ta se nova koalicija brzo raspala pod naletom tema iz prošlih vremena. Ljudi nisu pod tom koalicijom osjetili svoj bolji život. Otkrili su život u kojemu stare vrijednosti više ne vrijede, a vrijedi neka nova tržišna logika u kojoj radnici nemaju pravo glasa. Dobili su auto-cestu, ali još uvijek nisu imali čime platiti cestarinu. Državotvorna stranka, svjesna svoje neodrživosti na staroj platformi, izbacila je svoje «najdržavotvornije» djelove i okrenula se novom vođi. Onome koji je trebao «pokrenuti Hrvatsku» svojom pro-europskom retorikom. Dobili smo tv-zvijezdu na mjestu premijera, ali ljudi još uvijek nisu zadovoljni stanjem u zemlji.

 

Jesmo li mi Hrvati prezahtjevan narod ili nas vode krivi ljudi? Ne znam odgovoriti na ovo pitanje... Ono što se meni čini je da sam kao mladi čovjek u ovom kolopletu nesretnih događanja izgubio lijepo djetinjstvo, a ni perspektiva mi se ne čini ljepšom...

 

maroon @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 12, 2006
Mašta me je vratila u 16. stoljeće. To divno stoljeće puno opjevanih moreplovaca i istraživača "Novog svijeta" obilovalo je divnim pričama o uzbudljivim događajima. Nalazim se u gradu Potósiju, na nadmorskoj visini 4 100 metara i slušam o burnoj prošlosti naroda na ovim prostorima. - U ovoj je pripizdini rođen moderni kapitalizam! - kaže mi jedna stara Indijanka koja prekapa po smeću. Sumnjičavo je gledam i ne mogu vjerovati svojim ušima. O gradu mi je još ispričala da je u jednom trenutku svoje slavne povijesti bio najveći grad Amerike, a 1573. godine je imao 120 000 stanovnika dok je 1650-te imao već 160 000 duša i mogao se mjeriti sa najvećim gradovima "Starog svijeta" Londonom i Parizom.

Nastavljam putovanje u brdo koje se prostire iznad grada. Brdo se zove Cerro Rico i izbušeno je poput švicarskog sira. Naime, vremeplov me vraća u 1545. godinu kada je ovdje otvorena prva bušotina kolonijalnog rudnika. Taj rudnik srebra postao je bitan kada su europski "istraživači" popljačkali svo američko zlato. Narodima i kulturama Amerike koje su Europljani ovdje zatekli zlato i srebro nije imalo nikakvu vrijednost osim one estetske i religijske prirode. Oni su čvrsto vjerovali da je zemlja ona koja ih hrani pa samim time i da je ona vrijedna.  O vrijednosti zlata za Inke jedan mi je starac ispričao ovu priču: " Španjolski su osvajači za otkupninu za kralja Inka tražili da im se cijela jedna prostorija napuni zlatom od poda, pa sve do stropa. Inke su to i učinile, ali im je kralj ipak ubijen od strane Europljana!"

Između 1500. i 1650. godine Europljani su odnijeli 180 do 200 tona zlata. Veliki dio toga zlata završio je u crkvama diljem Španjolske koje su se iz skromnih građevina pretvorile u blješteća arhitektonska remek-djela. Velike količine zlata i srebra omogućile su Europi da iz svoga tradicionalnog trgovačkog sustava uđe u pravu novčanu ekonomiju. To je omogućilo u najvećem dijelu srebro Cerra Rica. Jedina Španjolska ulazna luka zabilježila je uvoz srebra u vrijednosti 3,3 milijardi dolara  na današnjem tržištu srebra, a gusari i ilegalni trgovci su uvezli još oko milijardu dolara vrijednosti. Sa tom količinom novca Europljani su brzo zavladali svjetskom ekonomijom i njime su počeli kupovati sve što im je bilo potrebno od "ostatka svijeta".

Tko je izgubio? Indijanci i Afrikanci koji su služili kao jeftino (ili nikako) plačena radna snaga.  "Plemeniti istraživači" europske kulture brzo su razvili sustav kojim su iskorištavali cijele indijanske obitelji, a sa Afrikancima su se malo zaletili jer su ovi brzo umirali na velikim nadmorskim visinama. Rad u rudniku bio je nevjerovatno težak i 8 milijuna indijanskih rudara su ovdje izgubili život, na poslu na koji su ih natjerali.

Vračam se u sadašnjost i pokraj Cerra Rica gledam u drugu planinu koja u 16. stoljeću nisam vidio. To je planina koja je nastala od kamenja izvađenog iz Cerra Rica. U Potósiju više nema srebra, a sada se vadi kositar. Taj prvi grad koji je omogućio kapitalizam isporučivši mu najvrijedniji sastojak novac, danas je samo još jedna bolivijska pripizdina i živi svjedok "prosvječenog" kolonijalizma "Bijelog Krščanina".


(tekst je inspiriran knjigom "Indijanski darovatelji" autora Jack M. Weatherforda)



maroon @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, listopad 10, 2006
Ovako bi izgledao naslov da je kojim slučajem netko granatirao crkvu u Mostaru samo što bi umjesto krščanski pisalo islamski, a umjesto đamije bi pisalo crkvu. Još bi se povuklo pitanje Muđahedina u Bosni i njihovoj povezanosti sa Osaminom Al-Qaidom i dobili bi senzaciju dana u našim medijima, a i svjetski bi mediji popratili taj napad na samom rubu EU. No, "objektivnost" naših medija (i zapadnih također) prestaje kada neki pojedinac iz našeg naroda ili iz naše vjere napravi ovakvu idiotariju. Možemo li Hrvate i Srbe koji su se borili u Bosni objektivno nazvati modernim "križarima"? Ja mislim da ne možemo, ali onda niti Muđahedine ne bi trebali tako zvati....

Bosna je zemlja koja jednako pripada Katolicima, Pravoslavcima i Muslimanima, kao što pripada i Židovima i Budistima i svim drugim ljudima. Nitko ne smije polagati isključivo "Božje" pravo na bilo koji komadić Zemlje. Terorist koji je granatirao đamiju ne shvaća kakvu je štetu napravio u prvom redu sebi (jer će sam sebi morati objasniti taj idiotski potez), pa onda svome narodu (koji je gurnuo u nedaće sa pripadnicima drugog naroda zbog štete koja bi mogla nastati lančanom reakcijom), pa onda zemlji u kojoj živi i na kraju čovječanstvu koji umire u takvim bezvrijednim vjerskim ratovima... Pa, ljudi, kada će već jednom biti dosta toga nasilja i neprijateljstava? Što je tome čovjeku zgriješila zgrada u kojoj se ljudi klanjaju Bogu i traže utjehu? Pod uvjetom da je taj čovjek Krščan, pitam se je li svjestan da je granatiranje đamije jednako činu granatiranja raspela... Pa, pobogu, prestanite se ubijati i počnite nešto raditi da se smirite!



maroon @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Ako je nadničarenje i loše obrazovanje emancipacija, onda su žene postigle uspjeh...

anarho-feminizam
maroon @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 9, 2006
Najbolju karikaturu Muhameda (Božjeg poslanika) je svojim morbidnim djelom nacrtao Osama bin Laden. Saudijski bogataš koji je odlučio živjeti pravu vjeru ubijajući civile diljem svijeta napravio je najbolju anti-reklamu Islama ovoga doba. Bit svake religije (pa tako i Islama) počiva u duhovnom uzdizanju čovjeka i njegovom pozitivnom djelovanju u svijetu u kojem živi. U korjenu religija ne postoji želja za mržnjom prema drugim osobama, a sigurno ne postoji niti želja za smrću nevjernika. To bi religije označilo kao širiteljice mržnje među ljudima. Baš suprotno, religije su tu da nam pomognu u vječnom traženju mira i  sloge među ljudima.

Bin Laden je tragi-komičan lik koji nije shvatio želju ljudi za mirom kroz religiju. On je obučavao vjernike da za njega ubijaju zbog političkih ciljeva koje on želi ostvariti, a ti politički ciljevi sa Islamom nemaju nikakve veze. Kao što neki Krista koriste za svoje sitne političke ciljeve tako je i bin Laden zajahao zmaja vjere i otisnuo se u svoj krvavi pir. Borba bin Ladena nije borba Islama, borba Islama mora se voditi u đamijama i srcima vjernika, ne može se nožem i atomskom bombom širiti vjera. Nitko ne može postati prisilni vjernik. To ili jesi ili nisi. Na kraju krajeva, taj bin Laden sigurno nije pronašao svoj mir u Islamu. On živi okružen svojim do zuba naoružanim vojnicima i skriva se po planinama. Ponekad se zapitam: za što to bin Laden u svojim čestim molitvama moli Boga? Za više civilnih žrtava u njegovim grotesknim napadima...

Zbog lakšega manipuliranja ljudima moćnici često koriste one točke u čovjeku koje su najranjivije. Vjera je, zasigurno, jedna od njih. Svatko tko svoju vjeru koristi za prikupljanje masa jadan je čovjek bez vjere, jer vjera bi mu morala usaditi osjećaj suosjećanja za sve ljude svijeta. Niti jedan od vjerskih autoriteta ne smije pozivati na rat među ljudima. Vjera treba ostati osobna stvar čovjeka koju on nosi u svakome trenutku svoga života i onaj pokretač koji će stvoriti miran svijet neskon nasilju...




maroon @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 8, 2006
Zato što je, za razliku od nas teoretičara-revolucionara, uzeo pušku i umro za potlačene mase!


CHE-LIVES.COM
maroon @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 5, 2006

Trenutak pred streljačkim vodom mu je bio najmirniji u životu. Prvi je puta bio slobodan ne razmišljati o budućnosti. Odbio je da mu stave povez na oči. Želio je vidjeti svoje egzekutore. Duboko pogledati u oči onoga koji će mu se najmanje sviđati zbog budućih patnji krvnika. Nije im nimalo želio olakšati taj gadan čin. On će umrijeti sretan, a oni će nastaviti svoju besmislenu borbu.

 Široka livada mu je pružala fantastičan pogled. To predivno zeleno prostanstvo pred njim koje se lagano njihalo pod naletima vjetra. Tu i tamo samo neko veliko stablo izranjalo je iz općeg zelenila. Bilo je rano ljeto. Prve su vručine već opalile zemlju. Znoj na čelu narednika voda lagano se slijevao. Pitao se: da li mu je znoj izbio zbog teškog trenutka u kojem će morati iz neposredne blizine ubiti čovjeka ili zbog ljetne vručine? Imaju li ti krvnici uopće savjest? Tražio je neku ljudsku crtu na licima ubojica. Oni su polagano pušili ispod stabla udaljenog deset metara od njega... Kao da se ništa neće dogoditi...

 Pitao se: kako čovjek postane tako smiren i spokojan prije ubojstva? Čini li stalna praksa od tih ljudi robote koji svoju ljudskost ostavljaju za potrebe doma. Imaju li obitelj? Vole li svoje žene, igraju li se sa svojom djecom u rijetkim trenutcima mira? Bijeg nije bio opcija... Mogao je još samo kratko promatrati svjetlo-plavo nebu iznad njega. Jedan ga je oblak podsjetio na kočiju.

 Ptica je sletjela na trešnju iznad njega. To je ona ptica koja će njegovu dušu odnesti u nebo. Vod je bio spreman, a on se odlučio gledati u srednjeg egzekutora. Bio je to malen čovjek, crne kose i plavih očiju. Pokušao se oteti pogledu osuđenika, no to nikako nije uspjevao jer je morao ciljati točno u tijelo. I ubio ga je gledajuči ga u oči. Krvavo truplo palo je na pod, a dvojca su ga odvukli u jamu iskopanu dva metra dalje.

 Krenuli su dalje. Ubili su slobodu i tiho nastavili prema drugim osuđenicima. Zauvijek će ostati robovi tog trenutka koji će im se često vračati. U snovima!

maroon @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Ministar Primorac bi bio sjajan ministar u zemlji u kojoj bi njegov resor imao novca na bacanje. No on nije ministar u takvoj zemlji, pa onda njegovo žustro branjenje "potemkivnovih sela" (kako možemo nazvati njegove projekte) ispada naivno.

Njegov projekt uvođenja "Bolonjskog procesa" najgori je projekt koji se dogodio hrvatskoj državi u posljednjih nekoliko godina. Kaos na ZG-sveučilištu prošle godine već je zahtjevao ostavku ministra koji ga je priredio, a ako pribrojimo i ovu godinu onda bi se ministar Primorac morao povući iz HR političkog života zauvijek. Ministar je imao dobre namjere kada je uvodio ovaj "proces"; on je nudio manje učionice i veću kvalitetu rada profesorima, povečanje visokoobrazovanih stanovnika Hrvatske, mobilnost studenata i još poneke "bombone" koje nosi "bolonja". Od toga se nije ništa ostvarilo jer je ministar smetnuo s uma da za takve promjene u Hrvatskoj nije potrebna ideja i volja da se one provedu nego novac. Bez dodatnog povečanja prostora pojedinih studija i bez dodatnog povečanja broja profesora ministar nije smio ući u reformu. I tada je ministar (nakon uvođenja promjena u dva mjeseca) branio svoju politiku kratkim vremenom i još uvijek slabom pripremljenošču za promjene na sveučilištu. Godinu dana se branio da će ove godine sve već biti uhodanije i bolje. Što nas je dočekalo? Još gora situacija, nove prostore ministarstvo nije osiguralo (mislili se da će se studenti smanjiti ove godine pa će ih više stati, valjda), novi profesori ni izbliza nisu zaposleni (a pitanje je da li HR ima dovoljno kvalificiranih profesora za ovakvu reformu), mobilnost studenata i druge gluposti neću niti spominjati. Dekani ne znaju kamo će smjestiti sve te studente... Sve to ide na dušu našem divnom ministru Primorcu koji provodi reformu, a nema osiguran novac za nju...

Drugo "Potemkinovo selo" je jednosmjenski rad osnovnih škola. Dovršetak toga projekta ministar najavljuje za četiri godine, pa ću ja onda sa svojim blogom pričekati istek toga perioda pa ću po tome pljuvati. Uvjeren sam da ministar neće izgraditi dovoljno škola za takav rad i da neće zaposliti dovoljno profesora. Uz to nove škole povečavaju ukupne troškove ministarsva na godišnjoj razini, a Sanader više voli imati "ambiciozna" lažove na ministarskim mjestima nego dati više novca za obrazovanje...

Život u meta-stvarnosti ministra nam Primorca sigurno je divan... U njegovoj stvarnosti svaki student nasmijano kroći svojim fakultetom, dođe do svoje predavaonice gdje ga čeka njegovih petnaest prijatelja iz seminarske grupe, pa onda ulazi raspjevani profesor u tu malenu grupu ambicioznih studenata i u miru predaje svoj predmet. Nakon predavanja svi završe sa profesorom na kavici u kantini faksa da još malo pročavrljaju o današnjoj temi i prirede neke zajedničke znanstvene projekte... Kada će se probuditi ministar Primorac i primiti se problema studentske stvarnosti samo Bog zna? Možda nikada, druge godine su izbori... Ju-hu!



maroon @ 00:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 4, 2006
Militarizacija osnovnoškolaca, crtanje ljudi koji sa puškama ubijaju neprijatelje, trebao je biti novi projekt bogobojaznog nam ministra Primorca. Bogu hvala na "Centru za mirovne studije",  koji je brzo osudio cijeli natječaj za "najljepši crtež ubijanja", a ministar se brzo povukao jer bi teško mogao dobiti potporu javnosti za militarizaciju školske djece. Manipulirajući natječaj kao što je takav potpuno je neprimjeren, jer ako  već odrasle žele dobiti za potporu ubojicama i ulasku u NATO, ne trebaju djecu time zamarati. Trebali li dijete odrastati u svijetu u kojemu će NATO smatrati pozitivnom organizacijom? Ne treba, jer  NATO je VOJNO-politički pakt o kojem dijete treba znati jedino to da ti ljudi ubijaju da bi se obogatili. To i je jedini zadatak NATO saveza. No, ono što upada u oči je to uvlačenje NATO-a u školski sustav, u socijalizaciju djece u čijem se umu treba razviti pozitivan odjek na natječaj u kojem se kreativno izražavaju i samim time pozitivan odnos prema vojsci i NATO-u.

"Centar za mirovne studije" upozorava da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan predmet u kojem učenici uče o miru, nenasilju i ljudskim pravima, pa je to valjda i program bogobojaznog nam ministra Primorca. Njegova razmišljanja idu ka tome da djeca uče  o oružju kao pozitivnoj spravi za ubijanje nepoželjnih, a ljudska prava i nenasilje su za bedake i pusti snovi idealista. Neka ministar svome djetetu tutne oružje i vodi ga u lov, moje sigurno neće. Neka mu priča o tome da je u redu ubiti čovjeka ako je terorist, mome djetetu to neće pričati... Zar naša djeca zbog predizbornog obećanja da ćemo biti u NATO-u određene godine moraju poslati svoju zadaću u obliku crteža na adresu ministra Rumsfelda? Prodali ste zdravlje djece za svoje niske interese.  Pa, ministre, jebo vas NATO, da vas jebo u šupak svojom tenkovskom cijevi!

(zadnja je rečenica napisana tako da ministar Primorac može reći da njegovu viziju napadaju nemoralni huligani koji psuju!)



maroon @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 2, 2006
Usprkos onome što nazivamo razvojem u kapitalističko doba, kraj kapitalizma se nazire iz mnogo razloga. Prvi razlog je nehumano uređenje društva u kapitalističkim državama. Najveći problem tih društava je ekonomsko raslojavanje koje se ne može održati na duge staze. U jednome će trenutku  bunt velike večine siromašnih u društvima izbrisati onu malu skupinu bogatih kapitalista. Razvojem obrazovanja (a ono se razvija za sve veći broj stanovnika Zemlje) ljudi će uvidjeti kapitalističku laž koja ih obavija. Onu laž koja kaže da u kapitalističkom društvu svatko može biti materjalno bogat čovjek, a onima malo obrazovanijima je jasno da ne može. Bogat čovjek neće biti onaj koji najviše radi, neće biti niti onaj koji najviše doprinosi društvu znanjem, neće biti niti onaj koji je najpravedniji ili koji liječi siromašne, biti će onaj koji najbolje proda svoj proizvod. A to je najčešće onaj kojemu vladajuča klasa dopusti da najbolje proda svoj proizvod.

Ljudi će se nakon sloma kapitalizma zapitati što su prave vrijednosti života. To će biti jako traumatično razdoblje za čovječanstvo. Ono će ostati bez najveće laži koju poznaje: ostati će bez novca i preuveličane vrijednosti koju mu daje. Ljudi danas ne mogu zamisliti život bez novca. Oni misle, valjda, da krumpir nastane tako da netko spreša novčanice i posebnim postupkom oblikuje masu koju onda nazove krumpir. Ne, ljudi, krumpir raste u zemlji i onda ga netko izvadi iz zemlje neovisno o tome postoji li novac ili ne postoji. Krumpir koji sami proizvedete i iskopate iz zemlje ne mora se platiti prije nego se konzumira. I onda će se ljudi morati naučiti da žive bez malih Kineza koji su im sve jeftine stvari do sada proizvodili, da žive bez budala koji sada čiste otpad, morati će naučiti mnoge stvari koje ekolozi sada znaju i pokašavaju reći ali ih krupni kapital uspješno utišava.

Ljudi će se napokon okrenuti životu pravih vrijednosti. Znati će cijeniti  društveno koristan rad jer drugi neće niti postojati (što će ti bankari kad je novac bezvrijedan), znati će cijeniti duhovne vrijednosti. Okrenuti će se potrazi za pravom srećom i vlastitim ispunjenjem koje sada misle da im daje njihov automobil. Tražiti će životne suputnike ne zbog dubokoga džepa ili materjalnog statusa nego zbog iskrenoga sviđanja i želje za ljubavlju i poštovanjem. Život će postati život, a kapitalizma će se sječati kao ružne stranice povijesti iz koje treba izvući pouke...




maroon @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Vlada je napokon zbrojila dva i dva i pronašla način da smanji nezaposlenost u Hrvatskoj. Mlade željne istraživanja zatvarati će 15 godina u zatvor. Kako je svaki mladi čovjek u nedostatku  bolje zabave prisiljen eksperimentirati sa lakim drogama tako će svi ti mladi "okorjeli" kriminalci 15 godina u "rešt". Tako neće dolaziti do novog priliva onih koji traže posao pa će se i nezaposlenost smanjiti. Naš će zatvorski sustav uspostaviti svoju proizvodnju jer će u njemu biti masa jeftine mlade radne snage i to će biti "kotač zamašnjak" koji će uz pomoć cara Sanadera Prvog pokrenuti Hrvatsku. Tim genijalnim potezom Sanader će razbiti i kritičnu masu koja bi mogla prosvjedovati protiv nesposobnosti njegove Vlade. Oni će svi biti sigurni pod budnom paskom Kirinovih "dugocjevaša".

A Sanader je vodio dugu raspravu oko ovog prijedloga. Morao je pronaći način da dilere, koji imaju puno love pa mu trebaju za financiranje predizbornih kampanja, ostavi na slobodi a da buntu sklonu mladež zatvori u zatvor. Teško je spojiti ta dva zahtjeva. I napokon se upalila lampica i on se odlučio da za privođenje dilera organizira novu policijsku postrojbu u kojoj su narednici dva policajca sa Koručule. To su ona dvojica koji su priveli onog dilera Cvitkovića. Oni će osposobiti svoje policajce da prvo na kavici ispitaju dilera koliko je love težak i onda odluče hoće li mu dati da pobjegne ili će ga strapati u zatvor.

Statistike govore da velika večina mladih srednjoškolaca i srednjoškolki puši, a i da nisu neskloni konzumaciji trave. Tako će i ministar Primorac moći uvesti jednosmjenski rad škola kada mu Kirin pohapsi sve koji se bave kriminalom i truju se opijatima. Jadranka Kosor će uvesti smanjene kazne za djecu branitelja, a ministar Šuker će ubirati dvostruki porez na plače zatvorenika. "Hitro.hr" će profunkcionirati tako što će policajci hitro hapsiti sve kojima je "marica" ikad zamirišala, a svi ti mladi i orni zatvorenici se mogu primiti mnogih infrastruralnih projekata ove Vlade (most preko Pelješca bi mogao biti prvi).  A i petnaest godina se neće buniti da ne mogu dobiti posao, stan i da nemaju čime platiti hranu.

Do izbora očekujem još barem jedan ovakav genijalan prijedlog "Alberta" Sanadera kojim ćemo se rješiti umirovljenika... Ja ne bih želio biti morbidan, a vjerujem da Dr. Ivi niti takvo ponašanje nije strano...

maroon @ 01:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.